Kupi hleb. Volim.

Ne znam da li verujete u onu teoriju da se ljudi promene kada dobiju dete. Ja bar jesam. Moj odnos prema muzu. Prema meni. I drugim ljudima. Na gore ili na bolje, ne znam. Ali primetno je.

Ponekad mi zafali ona stara ja. Moj muz kakav je bio. Kazem - ponekad. Jer u 99 posto vremena uzivam u nama kakvi smo danas. I u nasem malom zvrku, koji vise i nije toliko mali.

Mada, fakat je da je sve nekako bilo sladje u periodu zaljubljivanja, zabavljanja, ludovanja. Ja, luckasta kakva jesam, i dan danas se glupiram i ludiram. Desi se tako da izadjemo nekad sami ( obavezno u kupovinu, preretko u provod, pozoriste, setnju ) dok dete cuva baka.

I ja bih tada sve. Da ispricam neispricano. Da se drzimo za ruke. Ljubimo kao tinejdzeri. Oooo, kad ovako pisem kao da sam zrela za psihijatra. A muz mi kaze: Pobogu, sta te je spopalo, usred smo prodavnice, ponasas se kao neka klinka. Ja iznervirana odgovorim da se on ponasa kao kakav deda, onda on doda da je vrlo nekulturno da se cmacemo ispred ljudi i to u marketu, a ja precutati ne mogu pa mu kazem da moram u marketu kada me samo tu i izvodi. Naravno, kupovina se istog trena zavrsava, do kuce se vracamo dignutog nosa i svako sa svojim kesama u rukama. Ja likujem u sebi jer je njemu zapao toalet papir. On meni da kaze da nisam vise klinka i da ne smem da se cmacem. E pa tek mi je 35-a, a ako on nece naci cu vec nekog drugog ko hoce. Usput naravno, hocu da crknem jer je meni zapalo da nosim mleko i jogurt za nedelju dana. Bilo je ili to ili toalet papir. Koja sam ja curka.

Poenta price. Promenili smo se. Sa detetom. Godinama. Ali tu nije kraj. Ne treba prestati disati, ziveti. Potcinjavati se. Bilo kome. Detetu. Muzu. Kuci. Poslu. Treba biti svoj. I praviti kompromise. Naci vreme. Vreme za sebe. Za porodicu celu. Za dete samo. Za muza samo.

A to iziskuje trud. I ljubav. I strpljenje.

I tako kazem ja mom dedi, pardon, muzu, hajde da pricamo o nama, da unesemo tj. vratimo onu neznost i ljubav od ranije. I on se slaze. Divno.

Ujutru mu sa posla saljem poruku. Tj. kucam je vec 17 minuta. I lomim se. Da li da je saljem ili ne. Da nisam previse pateticna? Brisem sve. Hajde ispocetka. Posle pola dana smisljanja, on zove i pita sto se ne javljam. A sto se ti ne javljas, pitam. Evo upravo ti saljem poruku kaze. Cekam. Stize: Volim. Zivela romantika, mislim u sebi. Uzvracam niz crvenih srculenaca, bez smeha molim,  jer mozak mi ne radi, a ovo je nesto toliko pateticno da sam bez komentara. Da su zive, sve junakinje mojih omiljenih romana sa obe ruke bi se krstile. A Skarlet O'Hara bi me ili pljunula ili pljusnula vodom. Toliko.

Idemo na pokusaj broj dva. Saljem poruku. Hoces da gledamo neki film veceras kad uspavamo klinca? Moze kaze. Hoces da nam uzmes neke kokice i pice? I to moze. Noc je pala,dete spava, a mi se oko filma dogovoriti ne mozemo. Scena se zavrsava tako sto ja demonstrativno gasim komp, ukljucujem tv i vrtim kanale. Kokice smo vec pojeli. Muz mi mrzovoljno kaze da ide da spava. Meni sve govori da treba i ja da krenem sa njim. Umesto toga, ostajem i buljim u tv, dok dovrsavam svoje i uzimam i njegovo pice. Zeno, stvarno, da li ti stvarno slusas narodnjake na tv-u? - govorim sebi na glas. Odlazim na spavanje, muz je vec u dubokom snu. Laku noc muzicu, smislicu nesto bolje sutra, obecavam.

I tako se trudim. Svakog dana. Da promenim nesto. Da poboljsam nesto. I on isto tako. Ali zapali smo u neku kolotecinu ili sta vec. I trgli se ne bismo. Ali...

Dobijam poruku od muza - klinac je bio dobar u vrticu, da li treba da kupim nesto? Odgovaram sa ok, kupi hleb volim. A on na to odgovara sa koji hleb volis? Dolazim kuci ljuta, jer sta se on tu sprda sa mnom?! Ne svadjamo se ispred deteta, ali pametnica je on mala, i vidi da mama ujeda i da i mama i tata glasnije pricaju. I zaustavlja nas u prici. Uzima magazin neke turisticke agencije. I kaze: Tata, vidi novine. Ovde tata grli zenu. Hajde sad, grli mamu odmah. Od emocija ne znam da li bih plakala ili se smejala. Ali jedno znam. Vazni smo mi. Isti. Razliciti.

Sutradan zovem muza dok idem na posao. Pricaj mi sta radis. Saljem mu poruke bez razmisljanja, brisanja. Biramo film zajedno. I belo vino. Kupujemo karte za koncert. I imamo samo jedno pravilo. Nema vise poruka kupi nesto volim. Ni hleb. Ni papir. Nista. Ne samo sto su zbunjujuce, nego su i beskorisne.