Cestitamo, postali ste majka!

Nemam predstavu koliko je sati. Vreme mi na trenutke prolazi i sporo i brzo. Od kada sam usla u boks (porodjajnu salu), sve vreme se trudim da se fokusiram na neke stvari kako ne bih stvarala paniku ili se osecala lose. Nedelja je. Nigde zive duse. Cujem drugu trudnicu kako zavija od bolova. Podsetila me je na vukove. I dok tako razmisljam o vukovima, odlutah u drugi svet, i odjednom shvatam da nemam pojma o cemu se radi u filmu Pakt sa vukovima. I shvatam da ludim. Jer, pobogu, o cemu ja razmisljam. Pitam sestru sta je toj trudnici, da li je moguce da ce ceo porodjaj toliko da boli. Kaze mi, vi ste uzeli epidural, i vama je super, a ona nije prvo htela, a kada se posle predomislila bilo je kasno. Hvala Bogu na epiduralu. Hvala Bogu sto sam ga uzela. Ko zna sta bi bilo sa mnom, s obzirom na to da su mi dali indukciju, kako bi sve ubrzali. Gledam u CTG aparat. Vidim kako meri bebine otkucaje srca i jacinu mojih kontrakcija. Cula sam na vezbama za trudnice da pravi porodjaj krece kada je jacina kontrakcija oko 80, 100 i preko. Lezim, gledam i cekam. Vidim sestru kako nesto radi na racunaru. U prozoru iza nje vidim da igra pasijans. E, kada ti mozes da se igras, mogu i ja. Zamisljam kakvo je vreme napolju, koliko je sati, sta mi radi muz... Za koliko cu se poroditi. Igram se igre zamisljanja. To sam upravo izmislila. Moje kontrakcije ne prelaze jacinu od 40. Ipak, osecam kako me sve vise i vise boli leva strana stomaka. Prolazi babica i zovem je lagano. Nekako ne zelim da vicem, ova druga trudnica vristi za obe. Pitam babicu, da li moze da mi pojaca dozu epidurala, pocelo je da me boli. Ona me pogleda, zove doktorku brzo, koja me pregleda i kaze, duso draga, evo samo sto se nisi porodila. Ali, moje kontrakcije nisu jos stigle do 80, tvrdoglavo vrtim glavom. Ne poradjam se znaci. Duso draga, opet ce ona, idemo polako, spremi se... Aman, doktorka, pa valjda ja znam kada cu se poroditi, ja sam...ja sam...majka! Odjednom, gomila sacinjena od babica, doktora, sestara je oko mene. Pokusavam da se setim necega sa vezbi, ne uspevam. Pokusavam da pratim njihove savete, ne uspevam. Pokusavam da vidim njihova lica, i cujem sta govore, ni to ne mogu. Pobogu, gotovo je, uspanicila sam se. Tako mi i treba kada sam se do sada samo smejala. Jednim delom zdravog razuma slusam babicu. Ona vam je tu jako bitna figura. I brzo, bas brzo, sve je gotovo. Babica i doktorka cestitaju, drze malenog crvenog decaka, stavljaju mi ga na grudi. Duso draga, jesi li smislila kako ce se zvati ovaj mali decak, koji je upravo uhvatio babicu za ruku? - pita doktorka. Zvace se...razmisljam, iako unapred znam odgovor, zvace se dusa draga, odgovaram. Odnose mi bebu i ostavljaju me samu da lezim. Oko mene nema nikoga, samo cistacica. E, a ona vam je tu najbitnija figura. Hoces da ti dodam telefon, pita. Hocu, hvala. Zovem muza, roditelje. Treba li ti jos nesto, opet pita. Jos jedno cebe, hvala. Vidi, vodim te sada u trokrevetnu sobu, da se ne guras medju njih jos pet. Ako ti bilo sta jos bude trebalo, javi mi, u redu, kaze. U redu, puno Vam hvala. Kako ce da se zove malisa, pita. Zvace se Hvala. Gotovo je, emocije naviru, i vise ne znam ni sta radim ni sta pricam. Presrecna, cim su me smestili u sobu, pocinjem da spavam i sanjam mog decaka, kojeg ce mi doneti uskoro. Jer ja sam sada majka. Spavam i sanjam rodu Stork iz Damba. Cestitamo postali ste majka, gospodjo Dzambo, kaze. Hvala, rodo, hvala. I ne brini rodo, beba ce se zvati Dambo. Boze, koliko li su jaki lekovi koje su mi dali.