Mama, mama, budi se, to sam ja, tvoja beba! - budi me glasic, tanan, prelep, melodican. Otvaram oci. U sobi je polumrak. Druge dve mame spavaju sa svojim bebama. Jos sanjam. Moju bebu jos nisu doneli. Vrata se otvaraju u trenutku dok gledam na sat. Minut je do sest. Ulazi sestra i donosi mi mali beli zamotuljak. Izvolite Vasu bebu, kaze. Mogla bih da vristim koliko sam srecna. Sta ja sada treba da radim, pitam je. Dizem pogled sa mog malog andjela, i vidim da je sestra vec odletela. Nema veze, snacicu se sama. Pa, pobogu, toliko sam knjiga procitala, naucila sam valjda nesto. Beba je divna, spava, a u trenucima kada je budna, gleda me svojim okama. Vidis li me, to sam ja, tvoja mama, govorim joj, a ona zatvara oci. I nastavlja da spava. U narednih nekoliko sati, kroz sobu nam prolaze razliciti doktori, babice, sestre... Vizita, vizita, hajde spremite bebe, a vi lezite. Setim se price prijateljice koja se vec poradjala, kod njih su umesto vizita, vizita, vikali doslovce: Ajmo devojke, sirite noge, stize doktor. Pokusavam da lekare nesto priupitam. Pitajte sestru, kazu. Kada pitam sestru, ona mi kaze jedno. Kroz par sati, dodje druga sestra i vice zasto sam to tako uradila. U knjigama je sve tako lepo objasnjeno, ali ja ne znam kako da podojim bebu. Ok, nista tesko, reci ce neki, samo stavis bebu na grudi. Ali, beba je jos mala, i ni ona ne zna kako da jede. A ja vec osecam da panicim. Sreca u nesreci je sto sam u sobi sa jos dve mame. One vec imaju decu kod kuce, i nekako im sve ide lagano. I podoj, i presvlacenje, i smirivanje bebe kada krene da place. Je l' ovako dobro? - pitam ih dok presvlacim svog decaka. Sa njega visi tetra pelena. Ok, kazem, vidim da visi, sada cu ispocetka, ni ne cekam da mi odgovore. Uvijam i zavijam pelene, i razmisljam, da li je ovo stvarno toliko tesko, pa vezbala sam kod kuce, uvijajuci medvede i lutke, u cemu li je problem?
Beba se budi, i pocinje da place. Hajde da jedes, ljubavi, govorim mu i uzimam ga. Ali, on place i place. Naucices vec zasto place, kaze mi jedna od mama. Nekada zato sto je gladan, sto je mokar, nekada ga nesto boli. Sve ima razlicit plac. Naucices, polako. Ali, ja hocu sve da znam. Odmah. I hocu da moja beba nikada ne place, i da se samo smeje i da bude srecna. Ali, znam da gresim. Bebin plac je nacin na koji ona komunicira sa nama. Kao da je cujem kako mi kaze: Mama, gladan sam, hoces li ti da me nahranis ili da cekam tetu sa dohranom? A dan lagano prolazi. Neko me pita kako si, sinoc si se porodila, da li ti treba neki lek za bolove, bilo sta drugo? Ja sam dobro, kazem, a u stvari, ni ne znam kako sam, jer mi je ceo dan prosao u trci i jurnjavi, u pokusajima da bebu nahranim, obucem kako treba a da ne izgleda kao da je stigao iz Turske u salvarama, i uspavam. Posle pola dana shvatila sam da ne mogu, a i da ne zelim svaku sestru nesto da pitam, vecina njih se pravi da te nije nista cula, a one koje hoce da pomognu su prezauzete. Gledam u svog decaka, koji vec lezi u mom krevetu, i obecavam mu: Naucice sve mama, ne brini, i bices najsrecniji decak na svetu. Vidim kako se smeska u snu. Odlicno, cuo me je. Taman kada sam se ususkala pored njega, lezeci na samoj ivici kreveta, ulazi neka nova sestra u sobu, i pocinje da vice na mene, kako to spavam sa bebom, ugusicu je i slicno. Druge dve mame je ne cuju, ili ne reaguju. I ja se pravim da spavam, ali se od straha jos vise pomeram od bebe, tako da samo sto ne sletim sa kreveta. Sestra odlazi, prethodno namestajuci kosu i gledajuci se u ogledalu. A ja nemam mira, ni sekunde. Pokusavam da cujem svog junaka kako dise. Dise li? Dise li? Da, evo sada je udahnuo... Uh, koje olaksanje, mislim u sebi, ali cele noci ja dezuram, i posmatram ga, umesto da spavam ili odmaram. Ali, ne osecam umor, za divno cudo. Kao da mi svaki njegov pokret, uzdah, daje snagu. Prelepo. I neobjasnjivo.