Dan posle

Juce smo imali prvi roditeljski sastanak. Kako sam se osecala? Kao pravi roditelj. Cim sam dosla kuci, zabolela me je glava. Ovu konstataciju pokupila sam od jedne komsinice, kojoj klinci bas i nisu hteli da uce, u skoli sve dvojka do dvojke, kec do keca. Nisu joj puno ni pricali o svim tim ocenama, tako da bi se ona jadna, kada god bi dosla sa nekog roditeljskog, zalila kako je po ceo dan boli glava. Mene je bolela, ali od kise.

Sastanak je trajao dva i po sata. Prvo smo imali neki opsti, sa predstavljanjem vrtica i tima vaspitaca. I vaspitacima je bilo pomalo dosadno, tako da su pokusavali da nasmeju roditelje time sto bi se svako od njih, na pomen njihovog imena, javljao na drugaciji nacin. I uspevali su. 

Pomenuta je i nemila situacija nestanka trogodisnjeg decaka iz susednog vrtica. Pomenuta, zbog novih mera uvedenih u nas i ostale vrtice. Nikome nije jasno kako je dete izaslo iz zgrade, u kojoj je smesten vrtic (radi se o stambenoj zgradi), koja ima vrata koja se posebnim mehanizmom zatvaraju i otvaraju. I nikome nije jasno, kako to vaspitacica nije nista primetila nekoliko sati.

Posto su nam se obratili i jedan od vaspitaca i pedagog i psiholog, doslo je vreme za pitanja. 
Javlja se majka, i krece sa pitanjima. Zasto ovo, a zasto ovo, a zasto ovo, a zasto ne ovo? Nemam ja nista protiv pitanja. Ali pitati stvari koje mozes svakog dana pitati vaspitaca svoje dece, ispred nas jos sto... Naravno, i ona se osvrce na bezbednost dece, i trazi osobu koja ce da joj garantuje da se njenoj deci nista slicno nece dogoditi. Ja je gledam, i razmisljam ili sam ja previse cool i opustena po ovom pitanju, ili je ona paranoicna. Navodi neke informacije, kritikujuci vaspitace, i ja ne zelim da se mesam, ne znam da li je to istina ili nije, ali me umara cinjenica da navodi dogadjaje od pre dva, tri, pet meseci. Zeno draga, pa trebala si odmah da reagujes. Nova vaspitacica ti se nije predstavila kada si uzimala dete? Pa sto je ne pita? Jesi li se ti njoj predstavila?

Na svu srecu, ima ljudi koji razmisljaju kao i ja. Dizu ruke, hvale vrtic, hvale pojedine vaspitace.

Moje dete ide vec sedam meseci u vrtic. Ne secam se da me neko nije docekao sa osmehom. Sa pozdravom. Radilo se o vaspitacima ili spremacici. Uvek bih dobijala informacije o svom detetu. Da li je jeo, spavao... Uostalom, sve se na detetu i videlo. Apetit mu se naglo poboljsao, ubucio se, peva kod kuce i igra uz pesmice, koje mi nismo ranije slusali ( Haj ho, hah ho i druge)... I da mi niko nije rekao nista, ja bih pitala. Ne bih se ljutila, cutala i onda cekala prvi roditeljski da iznosim sve sto mi smeta.

Kada sam videla jednu bubasvabu u vrticu, rekla sam im. I druge majke su isto to ucinile. Mesec dana kasnije, vrtic su sredili, tako da nema vise bubasvaba do daljnjeg.
Uf... Da se ja vratim sastanku. Nakon opsteg sastanka, koji se oduzio, prelazimo u sobice gde nasi malisani provode svoje dane. Na drugi sastanak. Moje odusevljenje boravkom u istom prostoru gde moj sin provodi dane, traje sve vreme, dok nam njegova vaspitacica objasnjava sta ona i kako radi sa njima. Ima ih 14-oro. Vise decaka nego devojcica. Aha, zato moja cerka hoce samo fudbal da igra, govori jedna mama.

Dok nam vaspitacica objasnjava kako resava probleme ako dodje do nekog gurkanja, svadje oko igracke i slicno, ja razmisljam koliko se ja toj zeni, tacnije celoj njenoj profesiji divim. Ja jedva na kraj izadjem sa jednim detetom. Ona je tu sa njih toliko. I igra se sa njima, i peva, i uci ih raznim stvarima. I sto je najvaznije, uvodi red u njihove male zivote.

Moju euforiju kvari cinjenica da nam je drugi vaspitac, koji je od samog starta bio sa mojim i drugom decom, oduzet, i sada radi u drugoj grupi. Imamo novu vaspitacicu, koju ne poznajem previse, jer je uglavnom na bolovanju. Muz je video nekoliko puta, i kaze da je nekako sva mirna, usporena i da deluje nezainteresovano. To su primetili i drugi roditelji i krece teorija zavere, kako vratiti prvu vaspitacicu, a drugu zameniti. 

Svi su za to, i zato pozivamo organe vrtica da nam pomognu. Medjutim, imam utisak da oni za to ne mare previse. E, mozda me je i zato zabolela glava. Objasnjavaju nam naucenu pricu i vrte je u krug. Ne slusaju nas. Govore nam kako je vaspitacica koja nam je oduzeta i dalje tu, u vrticu, samo u drugoj prostoriji. I kako moze nasu decu da vidi jer sobe imaju klizna vrata... O, cemu ove zene pobogu pricaju? Svi roditelji deluju poprilicno zagrejano da isteraju ovu stvar do kraja. Da vrate smenjenu vaspitacicu kako bi sa onom nasom prvom i dalje cinila savrsen tim. I ja sam spremna. Ali mi sve deluje kao borba protiv vetrenjaca.

Jedna od mama govori kako je ovo divan vrtic, i kako u njemu sve moze da se resi. Ali kako uvek mora neka bura da se digne... Ipak, problem kod bure je taj da kada ona udari na povrsinu mogu isplivati razne stvari. I dobre i lose. Nadamo se da ce ovoga puta nama samo dobro doneti.

Dok smo sastancili, muz me je zvao jedno pet puta. Kada konacno dolazim kuci, ne veruje koliko je trajao sastanak. Jos kada cuje da sam dobila zaduzenje da napisem zapisnik, gleda me bledo i kaze mi: Posto si ti isla na ovaj prvi sastanak, ici ces i na sve ostale!

Ne, nego cu da iznajmim nekoga da podje umesto nas, posto sam cula da i to postoji!



Naravno da hocu! Jer iskreno, bilo mi je i zanimljivo. Slusati o svom detetu kako napreduje. Ucestvovati u raznim aktivnostima. Cuti tudja misljenja. Dati svoje. Mozda je moja profesija umesto novinarstva ustvari majcinstvo? Sta radis? Majka sam. Pa dobro, sta radis jos? Nista vise, ja sam majka, brinem o svom detetu i idem na roditeljske sastanke. Pih, jaka posla. A, sto, mislis da nisu. Sacekaj tebi sve to da se dogodi.