Devojcica ili decak?

Oblacim mom decaku nebo plavi bodic. Teget sorc. Sa zelenim dinosaurusom. Obuvam mu teget sandalice. Sa zelenim, plavim, zutim i crvenim kopcama. Na glavi mu je teget kacket. Ispod koga vire divne zlatne loknice. Ima velike plave oke na mene. Ima taman, preplanuli ten. Na tatu. Lici malo na mene. Malo na njega. Ma, u stvari lici sam na sebe. 
Vozamo se tako u plavim kolicima. Ili u crno-crvenom auticu. 
Ponekad ga nosimo, dok nam sa ramena visi plavi ranac za vrtic.
I dok se tako setamo, srecemo razne ljude. Smeskaju nam se. Pricaju. Masu. Gledaju ovo moje cedo, i iskreno uglavnom mi bude drago. Iako ponekad stojimo tako po par minuta, dok se moj decak kobajagi stidi, a neko mu nesto prica, i zabavlja ga. I ne bih uopste imala bilo kakve zamerke. Ne bih, da mi u vecini slucajeva ne kazu sledece: Jao, kako je lepa devojcica? Kako se zove?
E, tada bih mogla da poludim. Vidite li vi dobro ljudi, ovo je jedan pravi decak, junacina? Jeste, ima loknice, ne da majka da se sisa, kada joj je tako sladak kao med, ali valjda ste videli jos nekog decaka, momka, coveka sa malo duzom kosom? Ne moraju svi biti osisani do glave. 
Kada posle blagog napada besa, ljubazno, jer drugacije ne umem, odgovorim slucajnim prolaznicima da to nije devojcica nego decak, reakcije su razlicite.
Najbolje su mi one bake, koje se prave da ne cuju, pa uporno nastavljaju. Pricaju tako: Jao, kako si lepa, bas si lepa, kada porastes ima momci da te jure. Mislim se u sebi, valjda ce on njih, ali posto im par puta kazem da je ona ustvari on, a one to ignorisu, ostavljam ih da zive u zabludi. 
Neki se snadju. Kazu kako lepa devojcica, ja kazem da je decak, onda oni dodaju, jao, jeste pravi decak, nego je lep kao devojcica. Ne ostaje mi nista drugo osim da se zahvalim. I osmehnem.
Ima i kritika. Sta, to je decak? Odmah ga vodite kod frizera, odmah da se osisa, kako ste ga tako zapustili? Ja njega zapustila? - mislim u sebi. Nisam sigurno, ali dodje mi da vas ne zapustim nego propustim kroz sake. Pobogu, zeno, smiri se. Bas si postala agresivna.
Dodjem tako kuci, i jadam se muzu, te jedna baka misli da je nas sin devojcica, te druga baka, te neke devojcice... Nije mi jasno da li on stvarno toliko lici na zensko? Pa valjda vide da je sav u plavom, ili to vise niko ne gleda? - kukam mu.
Nikada nisam bila u fazonu, imam decaka nosice samo zeleno i plavo. Sivo. Ne, nisam. Nosimo i zuto koje obozavamo. I crveno. I narandzasto. I sareno. Nemamo samo nista roze i ljubicasto. Mada moj bebac obozava magare iz Vini Pua. Eto, kupicu mu magare, da ima i nesto ljubicasto (magare) i roza (masnicu na repicu).
I vidim da je moj bebac presladak, ma ko lutka, bas kao i svakoj majci svoje dete. Kada se nasmeje. Kada trepne okicama. Kao da im mozemo odoleti.
Ali, necu da svi misle da je zensko. Necu. Ja uvek znam kada sretnemo nekog decaka a kada devojcicu.
Muz mi kaze da se opustim, da nema veze sta kazu slucajni prolaznici. Da mu je to cak i smesno. Iskreno, i meni je pomalo smesno. Toliko da sam juce u jednoj prodavnici kupovala nesto, i kada mi je prodavacica rekla: Jao, kako slatka curica, ja sam se samo nasmejala i rekla: Jeste, bas je slatka!

I onda, ni par sekundi posle, pored nas prolazi mama, gura kolica za kupovinu, unutar njih beba, jede jogurt, i ja kazem mom decaku: Vidi duso, kako sladak decak! Evo malog drugara.
I onda pogledam majku, i spazim izraz lica koji dobro poznajem. O, ne, kazem, ni ne cekajuci da me ispravi. To je devojcica, zar ne? Klima glavom, uz kiseli osmeh, verujem da moze poslala bi me na Mesec. Vidi, sreco, devojcica, sto je slatka. - pokusavam da ispravim krive Drine. Ima lepe zelene helankice i belu majcicu. I plave patikice. 
Dok pakujemo kese, cujem prodavacicu kako pocinje slicnu pricu i ovoj mami: Jao, kako sladak decak! Cuti, mislim se u sebi, vec sam je ja iznervirala! I mama, kojoj, verujte, vrlo dobro znam kako je, odgovara: Devojcica je, u redu, devojcica. Samo joj kosa jako sporo raste. Osisali smo je, i sada kao da slabije raste. U redu?
Grabim kese, i bezim sa svojim detetom napolje iz prodavnice. Razumem je, skroz je razumem... Nego, ne bih da prodavacica spomene ovo moje dete, za koje misli da je zensko, pa da dodje do kataklizme.
Eto toliko o mojoj moci zapazanja.
Povlacim sta sam rekla. Ja ne znam uvek kada nekog sretnemo da li je decak ili devojcica! Ali, bas zato, cu cutati kada ne budem sigurna. I nadati se da ce i ostali isto to uraditi u nasem slucaju.

P.S. Jos nesto da priznam. Ne govore bas svi uvek: JAO! To ja volim da kazem, tako da ovaj tekst sadrzi toliko puta rec JAO, da me evo JAO, vec boli glava! Hihihi :)