Kasni - kasnim!

Cinjenica da osoba stalno kasni, govori vam puno o toj osobi.
Neko bi tu osobu nazvao neodgovornom. Neko bi pomislio da ona u stvari i ne mari previse, ni za vreme, ni za tog nekog ko ceka... 

Mozete pomisliti i kako je ta osoba veoma smotana. Kako sve radi u poslednji cas. Jer ne ume drugacije da se organizuje. Zato i kasni. Jer pokusava u pet do dva da i sredi kucu, i isfenira kosu, i namaze nokte, i obavezno joj se u zurbi pocepa carapa. Ili joj, dok popravlja puder isti padne i unisti joj ciklama roze kosulju, pa onda mora da trazi novu odevnu kombinaciju. I verovatno sve ispocetka da pegla. A to moze da potraje.

Medjutim, cela ta prica oko kasnjenja meni nekako ide uz zene. Nekada kasne da ostave utisak. Nekada cekaju glupi prevoz, koji im je bas odleteo ispred nosa, a ne mogu u stiklama trcati za istim.  Nekada, ali samo ponekad, stignu i ranije nego sto je potrebno, ali da ne bi ispalo da su stigle prve, udju u obliznju prodavnicu ili butik... A tu se svasta moze pronaci. I dugo se moze zadrzati.

Shvatili ste, verujem, ja kasnim. Uglavnom uvek. Znate kako kazu: Toliko kasni da ce jednog dana i na sopstveno vencanje zakasniti. Ja srecom nisam. Ali zato za svaki drugi dogadjaj, ovo kasnjenje se ponavlja, i iskreno da vam kazem pomalo me nervira. 
Ipak, iako sam osoba koja kasni, najvise sto mrzim kod drugih osoba jeste bas to. Kasnjenje. Suludo zvuci, znam.

Volim da kada mi neko kaze (ovo se uglavnom odnosi na muza), doci cu do pet, do pet i dodje.
Secam se, davno to bese, radila sam neki intervju, i posto sam malo kasnila, pozovem tu osobu da joj kazem da samo sto nisam stigla i da vidim da li je ona na dogovorenom mestu. Stizem za cetiri minute, rece mi ta osoba. I stvarno, cetiri minute bile su joj dovoljne. Svaka cast na preciznosti. Ja toliko precizna nisam bila ni u matematici.

Valjda sam nekako, zato sto i sama kasnim, i znam razloge zasto je to tako, postala malo nepoverljiva prema drugim ljudima kada mi jave da ne stizu na vreme. Ponekad sama sebi licim na Dragana Torbicu (ko gleda Drzavni posao zna https://www.youtube.com/watch?v=9ytsPYl3FM4), koji svakoga dana kasni na svoj posao, i nikada se ne izvinjava, vec iz dana u dan ima novi izgovor.

I tako, cekam svoga muza, da se vrati sa posla sto pre, jer ne mogu vise sa nasim divnim sinom, kuca je u haosu, gde god krenem zgazim ili na kockice ili na nekog strumfa... Gledam divnog zelenog zmaja, nedostaje mu jedno krilo. Gledam svoje dete, kako pokusava da to isto zeleno krilo ubaci u ves masinu, kada mi moj dragi divni muz javlja: Zadrzacu se malo na poslu, moram nesto da zavrsim.

Ma, da, cuj molim te, moras bas sada nesto da zavrsis, kada sam ceo dan sama sa detetom, i kada ga na tvoj nagovor nisam odvela lepo u vrtic? Dobro, dobro, evo smiricu se, nego reci mi kada stizes? Kako mislis ne znas? Za pola sata, za sat vremena, sutra ujutru?
Za sat vremena. U redu, toliko cu izdrzati.


Cekam sat vremena. Usput hranim dete i skidam fleke sa zidova. Sada smo u fazi da moj divni sin zeli sam da se hrani. Sto je super. Samo jos da naucimo da ponekad potrefimo i usta.

Sat vremena je proslo. Muza nema. Zovem ga, odbija mi poziv. Zavitlava li on to mene? Posle par minuta, zove me i govori kako jos nisu zavrsili. Aha, znaci ima vas jos? Ko je jos ostao, pitam? Nisam ljubomorna, ali koristim svaku sitnicu da mu zabiberim dan. Bas je danas nasao da kasni, ma, da, vazi.

Dok mi objasnjava zasto je ostao, i da ce sigurno biti jos pola sata na poslu, ja mu ljutito odgovaram da je mogao umesto sto mi sve to objasnjava vec da radi, pa ne bi gubio ni ovih pet minuta, i ranije bi dosao kuci. Ukoliko ne zelim da mi dodje sav besan kuci, moracu malo da se smirim i prekinem sa provociranjem.

Konacno dolazi kuci. Pravim se kao da se nista nije dogodilo, postavljam rucak, uzinu, sta god. Potom, iznenada odlucujem da cu u setnju sa prijateljicom. Govorim muzu da necu dugo, samo sat vremena. Ali, naravno, vec u startu kasnim. Klinac hoce da se igra sa mnom, zakacio mi se o nogu i ne mogu se ni nasminkati od njega. Umesto u sedam, iz kuce izlazim u pola osam. Setamo se prijateljica i ja, tu po kraju, muz vec u pola devet zove, da me pita jesam li blizu kuce, detetu se spava, pa da ga ja uspavam. Evo tu sam za deset minuta, govorim mu. I naravno, ne bude deset minuta, jer dok smo se nas dve ispricale, izjadale, oprostile na rastanku, stizem kuci u devet sati. Mislim da mi je muz ljut. Rekla bih po pogledu. A dete, samo sto ne padne, stoji jadnicak, ne moze oci otvorene da drzi. Uzimam ga i uspavljujem, muz mi kaze: Pa jesi li rekla samo sat vremena? A jesi li i ti to meni danas rekao? Pa kasni ubuduce...

Da ne ispadnem sada ja neka vestica, skroz ga razumem kada mora duze da ostane. I ja sam dok sam radila, ostajala skoro svaki dan. To je nekako danas i postalo normalno. Nego je moj problem, sto sam nekako navikla da je on stalno tu da mi pomaze. Pa cim ga malo nema u dogovoreno vreme, eto problema. Navikao me je da odmah posle posla juri kuci. Igra se sa klincem, dok ja spremam stan ili veceru. Ili idemo zajedno u setnju. A ja sam njega navikla da sam svaku noc tu uz nase dete, da ga uspavam, pazim na njega, cuvam. Ne bi' stig'o da sam soko, sto rece Torbica. 

Ne daj Boze da neko od nas dvoje odluci da izadje uvece, bez onog drugoga. Pa jos i da kasni posle. Joj, joj, joj, necu ni da razmisljam o tome.