Pogled u ogledalo - deo prvi

Kada sam bila mala uvek sam se pitala da li su moji roditelji ikada bili deca? Nemoj ovo, nemoj ono, pazi udarices se, to se ne radi tako, polako, ne trci, govorili su. Mislila sam i cvrsto verovala da oni ili nikada mali nisu bili ili su bili neka dosadna deca, koje stavis na jedno mesto i naredna dva sata oni tako sede cutke, gledajuci u pod ili ispred sebe.

A onda covek dobije svoje dete. Ne diraj to, pec, pec. Ne trci toliko udarices se. Cujem sebe, a sve mislim ma to nisam sigurno ja, to je neka tamo dosadna zena koja sve brani svom detetu, nema sanse da sam to ja, pa ja sam tako cool i puna razumevanja i osmeha. Silazi sa stola, kada ti kazem, neces po stolu da mi skaces, cujem sebe kako vicem na dete... i shvatam da sam u problemu.

Znate, svako od nas vidi sebe na najsavrseniji, najbolji nacin. I iako smo katkad svesni da nam je kosa prljava, farke male zbog par kilograma viska, svadjamo se sa muzem zbog toga sto nije ili jeste nesto uradio, nikada to necemo priznati javno. Retki su ljudi koji ce drugima reci vidi kako sam se ugojila, sta da radim?, ili nervira me onaj moj muz, juce nismo ceo dan pricali.

Umesto te neke realnosti, pricace se bajke, o savrseno-divnom odnosu, o tome da nisu farke male zbog viska kilograma, puj,puj,puj, ne daj Boze, nego su se skupile u masini pri pranju. I ni svesni nismo, a desi se to za tren, da tako pricajuci price drugima i sami pocnemo u njih verovati i zaboravljati pravo srediste problema. A ko shvata sta zelim reci, znace da ovde nije rec o visku kilograma i tesnim farmericama.

Nekad sam znala plesati do zore. Smejati se svemu. Pricati sa svima. Sada dok gledam klince koji se cerekaju po prevozu, kao kakva nadrndana baba rekla bih im koliko su nekulturni i kako to nije lepo. Ni sto tako zvacu zvaku. Niti sto jedni druge gurkaju, zadirkuju, sapucu u drustvu, jedni drugima u uho. Boze, koliko to nije lepo. Toliko da im zavidim. Jer shvatam da starim. Iz dana u dan. 

Hocu i ja da se cerekam kao luda. Svemu i svuda. Zelim tu slobodu, trazim je, iskam, od sebe same, da stanem dok setam sa muzem, prijateljicom, i odvalim kakvu dosetku, i da onda stojimo tako, na nekom mestu, minutima, i smejemo se, i hvatamo za stomak koji nas boli od toliko smeha.

Zelim da uveseljavam ljude, i da oni mene vesele. Da svom detetu budem primer jedne nasmejane,vedre osobe, koja ce i znati gde su granice, ali nekada neke bezazlene granice krsiti i prelaziti.

Kroz misli mi prolazi slika okupljenih mladih ljudi, dok stoje u jednosmernoj ulici, pozdravljaju se, upoznaju. Sta si radila sinoc? - pitaju jednu devojku iz gomile. Ma, pusti me, iznervirala sam se, uhvatio me cale dok sam radila nesto. Pa sta si radila? - pitaju je sada vec svi ostali, okupljeni oko nje. Ma to je i najgore, nisam nista ni radila. Znate da je u Tempu (novinama), izasao poster mog omiljenog fudbalera? E sada, lezim ja tako u polumraku, citam novine, vidim poster, pise da je u prirodnoj velicini. I ja odlucih da proverim koliko je moj fudbaler visi od mene, tek sto sam poster prebacila preko sebe, eto caleta u sobu sa pitanjem: Sta to radis? Pa sta mislis da radim, krijem se od sunca, rekoh mu zbunjenom. I jutros me je cudno gledao. Pa je li visi? Fudbaler? - upita neko, dok su se svi grohotom smejali. Ma, nisam dobro izmerila, ali mislim da nije. A i glava mu je na posteru manja od moje..hehehe...

Hocu da budem kao ta devojka. Kao ti ostali ljudi. Jer mi se nekako cini da su oni znali kako da se zabavljaju...

Nastavice se...