8.mart ili ubicu muza, majke mi!

Oduvek sam bila romanticna dusa. Znate vec ono, setnje pored reke, svece koje gore dok veceramo, izlasci, zalasci sunca, lezanje na travi, poljupci, malo vina za nazdraviti, i neka knjiga poezije, za procitati.

A onda sam upoznala mog muza. Realnog. Koji toliko cvrsto stoji na zemlji, i drzi mene, koja bi da leti i poleti za svaku sitnicu. Ne, ne koci on mene, nego samo iz drugog ugla sagledava sve moje nerealne zamisli i sanjarenja. Jer ja bih tako da nase plate ulozim u kakvo putovanje, na Bali, recimo, i to ne samo plate, zaduzila bih se ja kod sto banaka, samo da odem. E, tada na scenu stupa moj muz. I od Balija ne bude nista, a vala ni od dugova. Ipak, zna on da me razveseli, pa mi sa detetom priredi pravu atmosferu sa kakvog mora, i onda svi nosimo sesire, lezimo na peskirima i pijemo cedjenu pomorandzu.

Ipak, moja dusa nekad trazi vise. Recituj mi kakvu poeziju, kazem mu. Ne zna. Ne voli poeziju. A ja bih za Miljkovica dusu dala. Seti se, pa mi ponekad kupi kakvo cvece. - podsecam ga. Evo ti novac, uzmi sta volis. Ali to nije to! - vristim na njega. Pa, onda me pusti da ti ja kupim cvece, kada se ja setim. - odgovara. Ih, kao da se ti nekad setis... mislim u sebi. Jednom u sto godina. Nisi uopste romantican, ne znam kako smo mi uopste ovoliko dugo zajedno.

Posle nekoliko dana, pita me muz sta bih za poklon, 8.mart ce. Kupi mi parfem, kazem. Auuu, ali onaj tvoj je bas mnogo, 15000, moze li neki drugi? Ovaj cemo u free shopu uzeti kasnije. Moze, objasnjavam mu. I govorim koji.

Osmog marta budim se nesto kasnije, pustili su me moji decaci da malo duze spavam. Muz u jednom trenutku odlazi napolje, i posle par minuta, vraca se, noseci moj poklon.

Gledam, ne verujem. A on se jos smesi. I kaze mi: Ovo ti je od nas dvojice. Meni se povraca. Ali, stvarno.

Ako nesto vise mrzim od crvenih ruza, to su crvene ruze u celofanu. Ej, u celofanu! Kao da vriste jadne od tolikog kica i ruznoce. Aman, muzu, sta je bre ovo? Pa valjda znas koje cvece volim a koje ne?! I gde je moj poklon? - zvucim kao kakva kucka iz nekakvog filma, ali stvarno mi nista nije jasno.

Nije radila parfimerija, dobices poklon kasnije. A ruza je cisto da ne kazes da ti danas nista nismo uzeli. Ma bolje da mi nista niste uzimali, kazem. Ma, ti si nezahvalna, zavrsava on.

Da, da, ja sam i nezahvalna i razmazena, pa je u redu da mi kupis cvece koje ne volim. Mislim, volim ja ruze, ali one bledo roze i krem i bele i zute. Ove jarke boje mi idu na zivce. Uostalom, celofan je taj koji mi je najvise smetao...

Par dana kasnije, muz dolazi sa posla. Kaze da ima iznenadjenje za mene. Otvaram poklon, vec znam sta je, parfem, divno, odlicno. Ljubim ga i dok konacno papir sa kutije skidam, uvidjam da to nije taj parfem koji sam trazila, nego neka peta varijanta tog parfema. Letnje izdanje, ili sta god vec. Otvaram, mirisem, kijam. Ne, to nije to, ali kako da mu kazem. Da li ti se svidja, da li ti se svidja, pita me. Divan je, bas je lep. Nemam srca da mu kazem nista vise. Ispala bih opet kriva i nezahvalna i ko zna jos kakva.

Stavljam parfem iz dana u dan. Malo kijam od njega. Miris mi se uopste ne svidja. Mislim da mi po licu od njega izbija kakvo crvenilo. Ili je to na nervnoj bazi. Trudim se da parfem sto brze potrosim. Prskam njime po hodniku, kupatilu, terasi... Slabo mi ide, uzeo je najvecu bocicu. Ipak, sebi u inat sve to radim. Kada mu na vreme ne kazah sve. I kada sam se zbog ruze ljutila.

Ko uostalom jos i proslavlja taj osmi mart? Zar nismo svi nekako dosli do zakljucka da se zena treba maziti i cuvati svakog dana, a ne samo osmog marta? A moj muz to i radi. I uglavnom ne gresi. Tj. izgleda gresi samo tog dana, kada kupuje cvece u celofanu i smrdljive parfeme...Joj, ubicu ga, majke mi, samo jos jednom da ovo ponovi.