Na ivici...

Pocela sam da radim. Posle skoro dve godine provedene kod kuce, mozda i vise vracam se u svet. Kako sam to podnela? Ne znam ni sama. Cudno, tesko, olaksavajuce, zabrinuto, bezbrizno, spisak je podugacak.

Dve godine svakog dana bila sam 24 casa na raspolaganju svom sinu. Dovoljan je bio jedan poziv, jedna rec. Mama! Cak i kada je krenuo u vrtic, uvek je postojala ta olaksavajuca okolnost da sam ja ipak kod kuce i da mogu doleteti do vrtica kad god ga se uzelim ili kada me pozovu.

Vodila sam ga u vrtic oko devet-deset, odvodila oko dva-pola tri. Nekada bi prosto ostali kod kuce da se ljuljuskamo i igramo.

A onda su se stvari promenile. Organizuj dete, organizuj muza i sebe, babu za uskociti ako se nesto iskomplikuje. Stvar su dodatno otezavale smene po kojima radim. Prva i druga. Nista strasno, pokusavala sam svima da objasnim, ne radim punih osam sati, nego manje. Niko te smene nije prihvatao. Ni prijatelji, ni muz, a pogotovo ne dete.

Prepodnevne smene dete nije ni osecalo. On bi bio u vrticu, muz i ja na poslu, posle posla pravo po dete pa igranje i uzivanje, nagovaranje i pregovaranje, dok klinac ne zaspe. Umor me je pogodio zaista vrlo brzo, posle svega par dana, ali razmisljala sam da to mora tako, jer eto dugo nisam radila. Treba se navici ponovo na rad.

Poslepodnevne smene, su za dete prolazile katastrofalno. Ja bih ga nesto kasnije odvodila u vrtic, misleci da ce tih tri-cetiri sata njemu mnogo znaciti, jer i meni jesu. On i ja sami, divna suncana jutra, ponekad kisa, ali mi, dovoljni jedno drugom. Medjutim, kao da je mali vragolan znao da me nece biti tu kada se vrati, plakao bi i stezao me svojim rucicama pre odlaska. Ljubila sam mu kosu i znala da cemo se tek sutra ponovo opet maziti i igrati, jer kada on bude legao da spava, mene nece biti tu da ga uspavam...

Ipak, slagala bih kada bih rekla da mi druge smene nisu prijale. Nekako sam se opustila, nasla vremena da sredim stan, nasla vremena za sebe. Znala sam da je sav teret na muzu, ali, moze i on malo tereta istrpeti, ja sam do sada bila magarac za vucu...

Muz se posle posla suocavao sa izlivima placa, tuge, ponekad i besa, kada bi nas mili decak dosao u stan dozivajuci mamu, a mame nije tu bilo... Ponekad, samo ponekad bi me zvali i onda sam slusala taj plac preko telefona i nijedna moja rec, obecanje, ma nista, nije uspevalo da smiri decaka.

U sebi sam sizela, ludela, trudeci se da na poslu delujem bar donekle razumno, dok mi se dusa kidala. Ali, da ne preterujem, znala sam duboko u sebi da je ovako ispravno. Ne moze majka na svaki zvuk trcati i ostavljati sve po strani zarad deteta. To nije dobro za majku. To nije dobro za dete.

Sve je to prilagodjavanje, rekao mi je neko. Jeste, da, sve je u tom prilagodjavanju. Prilagodi zivot poslu, novim ljudima, detetu, muzu... Prilagodi sebe zivotu... Prilagodi sve sebi...

Sama sebi delovala sam neuspesno u toj misiji prilagodjavanja. A i mucili su me duhovi proslosti, iskrena da budem. Znate ono kada samo na tren pomislite, sta bi bilo kad bi bilo?
Kada ujutru u osam sretnete kolegu sa kojim ste pocinjali na prethodnom poslu da radite, koji je vidno napredovao, kako u svom 400 eura vrednom odelu i novom autu ide na posao? Pa vam jos mase iz kola, i zove vas telefonom da vas pita gde cete to tako rano, a kada mu odgovorite da idete na posao i sta sada radite, sazaljeva vas jedno petnaest minuta i obecava vam da ce vam posao naci cim pocnu da primaju zene, jer sada to ne cine... Trebaju im muskarci...

A na novom poslu se opet trudite i dajete deo sebe. Kao da niste naucili da to ne treba tako. Kao da ne znate da ce bolje u zivotu proci neko ko sedi, maze nokte i nista ne radi, od vas koji puni entuzijazma skacete i radite. Zato sto ste budale... Ili ste skroz normalni, samo zivite u pogresnom vremenu. Ili mestu. Ili oba. Trudite se da se dopadnete ljudima, mozda i previse, jer ste optereceni cinjenicom da dugo niste radili. Kao i da ste sa prethodnog posla otisli, a u ustima vam je ostao onaj gorak ukus obmane i laznih prijateljstava. Pa me onda neko pita zasto mrzim kad mi kazu: Bravo! Od tog bravo nemam nista.

I tako iz dana u dan, malo desavanja na poslu, malo kod kuce, malo brige zbog deteta, malo zbog posla, ne vidjate vise prijatelje, ne pricate sa muzem, jer ga i ne vidjate, a i kada se vidite naelektrisani ste oboje... i ne snadjete se skroz a vec ste u kakvom viru, stojite na samom vrhu i pitate se da li ce vas vir u sebe uvuci, progutati... Ili cete sami skociti, prepustiti se i zaronoti u mracne dubine?

Ali sto bi rekao jedan moj prijatelj, sve je to za ljude, svaki pritisak, svaki problem na putu...Trudi se da sve prevazidjes i postanes bolji covek. Jos jaci nego pre... I borimo se tako svakodnevno, sa svim spoljnim i unutrasnjim demonima, hodamo po ivici iz dana u dan, placemo kad nase dete place, smejemo se kada se smeje, i samo ponekad na trenutak odlutamo u svojim mislima i budni sanjamo. Kako je sve u redu i kako je sve normalno...