Koji si lik iz bajke?

Ne zivim u bajci. A bas bih to volela. Pokusavala sam cak da se poistovetim sa junacima omiljenih bajki, ali lose mi ide.

Nisam imala zlu macehu i zle sestre. Nisu me mazili i pazili i cuvali kao Uspavanu lepoticu. Mada realno, kada bi mi ovi moji decaci samo dozvolili, legla bih i spavala i odmarala jedno sto godina. Nisu me slali kod bake, samu kroz sumu, te ne sretoh ni vuka. Onaj jadnicak u Zoo vrtu se ne racuna. Tata mi nije bio vladar mora, i nisam imala ribicu i raka za kucne ljubimce. Ili prijatelje. Ili oba. Mada se tripujem da pricam sa zivotinjama.

Prase, jare, macak nisam, te tako otpadaju jos neke bajke. Uf, umalo Damba da zaboravim. Mozda svojoj sestri ponekad slicim Dambu, citaj slonu, ali reci mi casne, nisam ista, cak ni priblizno.

Palcica nisam, Pohakontas takodje. Zlatokosa, mozda? Ne, sve i pored silnih medjeda ovog podneblja, tri nisam nasla. Bar ne u istoj kuci. Uvek je neko civilizovan. Ruzno pace bolje ni da ne spominjem, on izrasta u divnog labuda, ja vise u sovu. Ili neku drugu ticu velikih ociju.

Mulan, Nemo, Monstersi, prici nikad kraja. Sama sebi ni na koga ne licim.

Ali, zato mi je dete pravi Tasmanijski djavolak. Hitar, brz, rusi sve pred sobom. Voli i da trci, pa neretko podseca na pticu trkacicu. Jos uvek uspevam da ga stignem, pa jos uvek nisam Pera Kojot, super genije, ali nikad se ne zna...

Imali smo fazu brisanja ruku, brisanja svega u parkicu, dok bi klinac samo vikao, kao zirafa hipohondar iz Madagaskara, mama brisi ovo, mama pazi buba, mama udario sam se, boli, boli, boli, pa boli, boli, boli.

Pinokio je bio dva dana. Ali jos je rano za jupi. Jednom, kada u sred leta nije hteo da izuje zimske cizme, mislila sam da je macak u cizmama.

Mada, iskreno najvise mi lici na Petra Pana, i nestasne decake. Stalno bi da skace, skace, skace, leti, leti, leti. A kada on lici na Petra, ja pomalo podsecam na Vendi. Nekako sam stegnuta i treba mi malo da se opustim. A moj dragi tada obavezno postaje prznica Zvoncica. Igramo se tako Petar Pan i ja, Vendi, hahaha, ne ona pevaljka, nego Vendi iz bajke, a muz se ljuti i ljubomoran je. Petar se zazeleo Vendi, i malo kulira Zvoncicu, a ona, tj.on u nasem slucaju, seva ocima i dobacuje. U redu je tata, volimo te kazem njemu. U redu je sine, kazem detetu, sad se igramo svi. Dete tada postaje kao razjareni psic, nestasni dalmatinac, i hoce da ujede svog tatu, a meni dodje da postanem ko Kruela i malo poludim. Samo malo.

Ali, na vreme shvatim da zivot i ne treba da bude bas kao bajka, jer ko zna koju bih ulogu dobila i bi li mi se ista svidela. Jer, necu da budem Ludi sesirdzija. Ili majmunce iz Aladina. Ne bih volela ni da sam Zver, niti Arijel. Ma zamislite mene samo kao pola zenu, pola ribu. A posle jos da trampim glas za noge. Ja koja toliko volim da pricam. Ne, ne, nemoguce. Odbijam. Cekacu sledeci kasting.

Ili cu sa svojim decacima uzivati u svakom danu, trenu, misli, dok menjamo lica, tekstove, izvodimo neke nase predstave i zivimo nase zivote. Pa kako nam bude.

P.S. Nije sve u bajkama, nesto je i u Hari Poteru. Valjda ce mi dete pozvati u Hogvorts. Ko zna?😉