Sliku svoju ljubim

Vec pet dana na facebook kacim iskljucivo fotografije prirode. Nekakva Kuba, Tajland, Maldivi. Sve gde vidim more, okean, vodu. I pesak, divni beli.

Kacim i citate. Nekih tamo anonimusa. A dodam ponekad i malo Mese ( cike koji je pisao knjige, i koji je po knjigama poznat, a ne po mudrim mislima, koje sada svaka susa stavlja na zid.) Ukljucujuci i mene.

Razlog? Ne, ne postoji. Osim sto mi je muz rekao da malo preterujem sa slikama naseg deteta. I nas. Mislim, realno, nije u pravu, ne kacim ja decije slike svaki dan, te dete spava, pa jede, pa se kupa, te jedno odelce, pa drugo, trece.

Ali, ajde, mislim ja tako u sebi, mozda je u pravu, sto bi svako nase slike gledao, jedna, dve slike za nedelju, dve, cisto da rodbina i prijatelji vide kako rastemo. Naravno, zastitimo sliku sa svim oblicima zastite, cisto da ne brinem od bolesti drustvenih mreza i savremenog drustva.

I tako, kako nema vise slika deteta, odlucih ja malo da se spontano slikam. Sa naglaskom na to spontano. Ponosna na svoju mudru glavu, a onda i kao svaka zena ponosna na svoj izgled, plave oci, kosu, dobru sminku, odlucih da stavim par svojih fotografija glave, ponavljam glave, uz malo vrata, i malo sebe stavim u prvi plan, umesto deteta.

I krenu tako lajkovi, komentari, te dobra ti kosa, te nisi losa macka, mama, ja citam i cvetom i ponosna sam. Mislim, prija meni i mojoj sujeti. I onda dodje meni moja porodice u goste, a gde je porodica, tu su i komentari. Krene majka prvo. Ofarbaj se, ruzno ti je tako gore tamno, dole plavo. Mama to se nosi tako. Da, da, samo ti nosis i ne stoji ti uopste.

Odlazim do kupatila i gledam svoju kosu. Mozda da se ofarbam u zeleno? Ili pink? Da li bi joj to odgovaralo.

Onda krece otac. Znas, sine, stavila si neku sliku na Facebook pre par dana, nos ti se nesto izduzio, dosao tanak nekako, kosa ti cudna, bolje to skloni, ruzno je i ne prilici ti.

Slusam, ne verujem. A sta kazete da stavim neke fotke golih grudi, nogu, guze, mozda bih vam malo lepsa bila, mislim u sebi? Ili da im kazem, znate dragi moji, ja eto tako ponekad, hira radi, pisem neke tekstove, mozda ste njih primetili, mozda vam se neki svideo? Ili primecujete samo moje slike gde bas nisam ka Uspavana lepotica, ali mozda mogu kao ruzno pace proci?

Znam, znam, roditelji su mi, treba da ih slusam i postujem, ali eto nekako gledam tu fotku, na njoj sam jos i riba, u odnosu na to kakva sam kad ustanem, ili nakon napornog dana. Muzu, svidja li ti se fotka?, smaram. Svidja. Odlicno. Fotka ostaje. Mozda je mojima samo cudno sto svi slikaju gole noge i dupeta sto bi rekla još Rahela u Tesnoj kozi, a njihovo dete eto slika glavu. Boze, Boze, cime li se dici?

Ipak, sutradan, sklanjam fotku. Doslo mi je da na tren stavim samo kakvo crnilo uz natpis Nema fotke dok se ne prolepsam. Ili nema fotke dok ne pitam mamu i tatu.

Ali da ne budem na kraj srca, mozda su oni samo hteli da sklonim svoje slike, kao sto je i moj muz trazio da ne stavljam decije fotke vise. Zastite radi. Da, bice da je tako. Sada njima za ljubav, ali i u inat necu stavljati vise svoje fotke. Pa vise nece znati gde sam, s kim sam, kako sam, sta radim... niti da sam se bas juce ofarbala u drecavo zeleno i obrijala jednu stranu glave. Probusila obrvu i jezik, stavila par silikona, malo u usne, malo u grudi i sad sam presavrsena. Ju, ju, ju, samo da me vide...😉