Beskorisna pesma

Dalji od zvezda...
Pogleda mutnog, nejasnog u tami...
Prisao si i rekao: Zelim da budemo sami.

Uzeh te za ruku. Sreca svuda, opipljiva, slatka,
Kao secer u kafi.
Kroz grudi mi je prosla...
Kao da me mami.

Radost, ceznja, zudnja,
Kao pomesano pice...
I malena kap znoja, sto klizi niz lice.
Neprimetna svima, svima osim meni,
Dosadna a stvarna,
Posvecena tebi...

U mom oku smesak, sto preliva lice,
Cekanje dugo, kao nikad dosad...
Donelo te neznog, kao vetar lisce,
I poljubac dug.
Skroz cudan i mokar.

Zvezda nikad bliza...
Od koje sve drhti...
Dok sa tobom stojim...

Na tvome licu kamen, sto razara i hladi,
I te tvoje reci: Zelim da budemo sami.

P.S. Nastalo davne 2007 godine, cisto tako, bezveze, bez cilja, bez koristi, iz moga pera, a pod uticajem svih onih pesnika koje volim. I pod uticajem case, dve, tri crnog vina.
I nema ovo puno veze sa majcinstvom, ali morala sam sa vama podeliti deo sebe...