Ja, prababa.

Ustanem ja tako oko pola sedam, sedam uglavnom. Jedva. Ziva nisam, ali na jedno oko nekako opet gledam. Zavrsimo umivanje, oblacenje, i sve druge jutarnje radnje. Napravim dorucak klincu. Nekad pahuljice. Nekad odemo do pekare. Nekad ugrejemo kakve kiflice. Napravimo omlet. Sendvic. Bar nesto da pojede pre vrtica.

Nekada, kada puno zurimo, samo ga spakujem za vrtic, pa ga dorucak u vrticu ceka. Mada to se desi jednom u sto godina. Ali desi se.

Onda crknem do vrtica. Nosimo se, trcimo, jurimo za basom, jurimo leptirice sarenice, ili golubove, ili macke. Put od 15-tak minuta oduzi se na 45, ali nije da ja negde zurim. Ne. Jer ja zivota nemam... Cccc...

Sad smo u fazi da biramo boju basa u koji ulazimo. Necu u zuti, necu u zuti, dere se klinac. Hoce beli. Dodje mi sve autobuse u gradu da ofarbam, majke mi mile. Jer kad mi beli cekamo, taj ne dolazi. Marfijev zakon.

Ostavim ga u vrticu, pa krenem da zavrsavam svoje nedovrsene poslice. Nabavka. Marketi. Pijaca. Na pola puta od pijace do kuce, shvatim da mi je kljuc ostao u vrticu. Vracaj se u vrtic, vracaj se po kljuc. Opet cekaj bas, gle, sad beli dolazi, ovo se neko sa mnom poigrava.

Sva mokra stizem kuci. A sta me ceka? Sredjivanje kuce u kojoj je eksplodirala atomska. I koju je nemoguce srediti. Usisavaj, brisi, cisti, ribaj. Vidi li se ista? Ako pitate mog dragog,jok. Ako pitate mene, ja crkoh...

Onda smisljaj rucak. O, mora li se svakog dana razlicito nesto jesti? Nemam vise ideja, vrtim jedno te isto. Ma, znate sta, neka danas muz nesto pravi, moze dete jedan dan da jede i makarone. Ionako ima rucak u vrticu. Eto, napravicu im supicu. Bar nesto od mene.

I tako mrtva umorna, odlazim na posao. U drugu smenu. Koje uskoro nece biti. Misija mi je da ceo dan radim, izdrzim i ne pokleknem. U redu. Pocecu da se drogiram. Definitivno. Just joking.

Posle posla, dete budno, naravno, za nevericu, pa se igramo, i tako svakog dana ispocetka. Vise nemam odmora, vise nemam strpljenja. Kome da se pozalim?

I dok tako sedim i mislim, setim se nekih starih generacija. Pomislim, sta bi bilo kad bi bilo da sam se rodila kad i moja baba. Ili prababa. Sa 13-oro dece. Kakvom njivom za poorati i posaditi...

Razmisljam i razmisljam.

Ustanem ja tako oko cetiri, pola pet. Cila i vesela. Na oba oka gledam, a i trece mi na potiljku. Jer ko zna, mozda cu nekom zatrebati pa da budem spremna. Zalozim sporet, ali pre toga donesem drva. Jer moram za sve dorucak praviti. Za mnogobrojnu familiju, i decu svoju. Umesim hleba, postavim sve, maltene kao za slavu. Samo malo prostije. Ups... Imamo i kakvu stoku u stali. Odem i spremim da i oni jedu. Nahranim ih. Napojim. Pa budim sve. Trcim, letim. Da svi lepo jedu. A ja poslednja. Onda rasklanjam.

Zatim idem do baste, do njime, do sume, do reke. Zavisi sve od toga gde zivim, koje je doba godine, i sta je potrebno da uradim. Ako cu do njive, treba mi jedno sat vremena. Pesaka. A ja natovarena. Hrana, voda, orudje za rad. Po neko dete.  Jer nema decu ko pricuvati, pa moraju sa mnom. Onda najmladje dete u hlad, a ja na rad. Evo, sada i pevam... A ostali klinci da pomazu.

Radim tako celog dana. Sunce upece, kad je najgore leto. A ako je zima, nisam na njivi. Ima se i oko kuce sta raditi. Ipak, svakog dana, bez obzira na doba godine i vreme, rucak mora biti na stolu. Pravi. Pravcijati. I predjelo, i glavno jelo, i poslastica za kraj. Jer - Al se nekad dobro jelo bas... Uzmes kokosku, ocerupas je, pripremis, skuvas, pa supicu pravis prste da polizes. A ne kao moja praunuka... Iz kesice. Sta je sad to? Bez muke nema nauke. I bez alata zanata. Zna se koliko se sarma kuva. A koliko supa. A sad ono supa za pet minuta? Lazu vas, a vi ludi! Cccc...

I kuca mora uvek da se blista. I pod, i zavese i sudovi i prozori. Sta ce reci suprug, sta ce reci komsije? Do pet popodne ni ne stanem. Ali, sto da se zalim, rad je stvorio coveka? I tako je svakog dana. Malo deca, malo kuca, malo sve. Te peri prljave carape, te peri decije hlace. I sve to na ruke. Masine ce valjda doci kasnije. A decu u krevet pre devet stavim. Da ne divljaju. Jer ja jos obaveza imam. Te zakrpi, te ocisti. Poslu nikad kraja. A noc uveliko pada.

I mislim ja, sadasnja, tako i mislim, i bude me sramota i mojih zalopoljki i makarona, i supice, i bude me stid da sad nesto kukam kako je sve tesko i vremena nemam, a izgleda sam razmazena kao Laza materina maza, pa mi tesko dva hleba u torbi da ponesem... Ili mozda samo zivimo u skroz drugacije vreme, i mozda je sve to na sta ja kukam normalno. A vi ste tu, moderne mame da me saslusate i kukate sa mnom.

Na sve i za sve. Jer nam je prosto lakse tako.