Dan kada sam naucila da budem majka

Priznacu vam. Ne znam koji mi je vrag bio. Sta mi se dogodilo, u glavi, u srcu, u dusi? Pa sam pukla na stotine sitnih komada, bas kao sto to uvek biva, u nevreme.

Upisacu dete u skolicu sporta, rekla sam muzu. Odlicno, rekao je. Videcemo da li ce mu se svideti, pa kako god on bude hteo, dodao je.

Kako to mislis, da li ce mu se svideti? Sta tu ima da mu se ne svidi? Igrace se sa decom svojih godina, naucice nove stvari, izmorice se, i videces bice mu lepo, pametovala sam.

A onda je dosao prvi trening. Dok smo cekali da pocne, sve je proticalo nekako normalno. Klinac se igrao, zapitkivao, pricao. Otvorili su vrata sale da udjemo. Inace, roditelji ne bi trebalo da sede u sali i gledaju trening. I to mi je sasvim u redu. Ali, kako su neki pohrlili unutra, suprug i ja resili smo da udjemo takodje. Ups, malo vec menjam cinjenice. Znaci, kako dete nije htelo da mi pusti ruku, usla sam sa njim. Muz za nama.

Pola sata treninga nekoj deci proletelo je brzo. Meni se tih pola sata cinilo kao najduzi dan na svetu, a pritom i najgori i najtezi. Klinac se nije pomerao od mene. Sedeli smo na klupici, nas troje, dok sam ja kljucala i kljucala, i cekala da eksplodiram.

Treneri su dolazili da ga zovu da se igra sa svom ostalom decu. Moje dete se pomalo smeskalo. I zalepilo Oho lepkom za klupu i nas. A ja? Ja nisam prestajala. Ne mogu vam opisati osecaj u mojoj glavi. Kada znate da radite nesto pogresno, a nastavljate da radite isto. Molim te idi, vidi, super je! Eno trce, pokazi im koliko si brz. Idi, vidi prave decaci nekakvu predstavu. Ako odes, kupice ti mama nesto. Samo idi vise...Usta zatvarala nisam. Kao da mi je dete kakva Fifi, pa je bilo Fifi gledaj pravo, Fifi pazi rep...

Muz me je do jednog trenutka podrzavao. Onda me je samo gledao, kako se gubim medju talasima. Pokusao da me umiri. Ali, nisam ga cula, niti videla.

Sa treninga sam izasla ljuta, postidjena, besna, sa gromovima koji su sevali iznad moje glave. Odvela sam dete u svlacionicu, i ljutila se na njega. Dok me je nesto zapitkivao, odgovarala sam mu da necu da pricam sa njim. Nisi bio dobar, rekla sam mu. On se sav snuzdio. Jer ja mu to ne govorim. Moje dete je uvek dobro, mozda nekada malo pretera, ali ne postoji ono nisi bio dobar.

Odbijala sam da ga nosim kada smo krenuli kuci. Plakao je. Nosio ga je tata, koji je komentarisao kako treba da se smirim. Ma da, kao da ti nesto znas? Ja se zbog njega i cimam i mucim, a ti tako, vristala sam. Pobogu, zeno, ima samo tri, rekao mi je muz. Sta si ti radila sa tri godine? Ne slusam te, vikala sam. Danas deca sa tri, vec idu na Olimpijadu! Dosli smo kuci, zatvorila sam se u spavacu sobu, i od umora i stresa, sa suzama zaspala. Sve sa sminkom.

Dete me je par puta budilo. Nisam ustajala. Kada je ujutru ustao, pravo iz krevetca skocio je na mene. Nisam reagovala. Ispratila sam ga u vrtic, i dalje kategoricna. Da li je moje dete stvarno takvo? Gde gresim? Zasto nije uzivao? Zasto, zasto? Hiljadu pitanja, koja su mi visila nad glavom? Zasto se nije igrao sa drugom decom? Jesmo li ga previse razmazili? Sigurno je to, moramo nesto menjati.

Smirila sam se tek kasno poslepodne, kada je muz doveo dete iz vrtica. Najpre smo se dugo grlili, a onda mi je muz govorio sta mu je klinac pricao. U vezi treninga. Lepo mu je da gleda. Ali malo se uplasio. Nekako je pao dogovor, izmedju muza i mene, a na moju inicijativu, da probamo jos jednom, kao sto je trener predlozio, a da do sledeceg termina, detetu pomalo govorimo gde cemo ici i sta cemo uraditi.

Tako je i bilo. Trudila sam se, mozda i malo previse, blago luda, opsesivna, ali kada je dosla nedelja i novi trening, uzela sam klinca i krenula sa njim. Sve sam mu unapred objasnila. Idemo na trening da se druzimo sa decom i trenerima. Idemo da vezbamo da bismo jednog dana postali vatrogasci ili krokodili. Ili sta god drugo. Kada udjemo, ti ces sine, sa drugarima, a ja te cekam. Dete je govorilo: Moze mama, u redu mama. 

Mojoj sreci nije bilo kraja kada sam videla vatrogasna vozila ispred hale. Klinac je skakao od srece, mahao vatrogascima, i govorio im - Ja idem vezbam. Ja sam Sima. Vatogasac. Bez r.

U svlacionici je pricao koje je njegovo mesto, sam se izuo, spremio, uzeo flasicu sa vodom.

Tri puta je hteo da udje u salu, dok sam mu govorila da moramo da sacekamo. Onda, kada su treneri izasli, i pozvali svu decicu, prisao je treneru, dao mu ruku, i otisao. Nije se ni okrenuo da vidi gde sam ja. Ipak, kako su svi ostali roditelji usli, usla sam i ja, sela, i gledala ga par minuta kako bezbrizno trckara. 

Medjutim, onda sam videla da je stao, i da mu je jedna devojka trener prisla, i krenula da ga zove da ide sa njima, pritom ga dodirujuci. Videla sam njega, kako mlatara rucicama ka njoj, jer on ne voli da mu svako prilazi. Sakrio se iza nekog gola i stajao tuzan. Drugi trener mu je prisao, i uzeo ga u narucje, a kako je taj trener bio osoba koja mu se dopala, klinac se vratio da trckara. Dok opet nije naleteo na istu devojku trenera. A onda je poceo da place, i pobegao je kod mene. Seo je, uplakan, i to je bilo to. Hocu kuci, mama. Kuci. Hoces li da probas jos jednom? Krenula sam opet... Mogu da gledam, ali hocu kuci, rekao mi je. Jedan od trenera je prisao, klinac mu se nasmejao, ali nije hteo sa njim nazad. Gledala sam drugu decu kako trckaraju. Nekima od njih isto je bio prvi trening. Mozda su bili i mladji od nas. Onda sam pogledala moje dete. I shvatila da mi nista nije vazno sem njega.

Ako nece na trening, ne mora ni sada ni nikada. Ja sam tu zbog njega i za njega. On je tu zbog mene. Hajde, idemo kuci, rekla sam mu. Hvala mama, rekao je. Ja sam se uplasio. Samo sam ga zagrlila. Jer, u tom trenutku sam shvatila da je on i dalje prava beba. Koja sve shvata i razume. Ali kojoj je jos toliko stvari nepoznato. Da ga guram, forsiram... Ne, nikada vise. On ima samo tri godine. Sta sam ja radila kada sam imala tri? Igrala se lutkama u stanu. Cak ni u vrtic nisam isla.

Zamislila sam se, dok sam ga nosila kuci. O tome kakva sam curka bila pre par dana. O tome da nekada odraslom ne mozes nesto objasniti, a kamoli detetu. A moje divno dete me je jako zagrlilo i reklo mi: Ne brini mama, doci cemo opet ovde. Onaj cika dobar. Ona teta ne. Ja cu idem da trcim. Ali ne sad.

Doslo mi je da zaplacem. Umesto toga rekla sam sinu: Kada god ti budes hteo.

A trenerima sam pustila sms da necemo dolaziti. Bar ne jos. A kako bude kasnije, vreme ce pokazati.

Muz me je pitao - Otkud sada ta promena? Mislio sam da ceg ga presirati dok ne popusti? Znas sta? - rekla sam mu. Shvatila sam da to uopste nije vazno. Ne mogu ga ja za sve pripremiti. Desice se puno toga u njegovom zivotu. Lepog. Manje lepog. Pripremala sam ga za ovaj trening. Ako se njemu ne ide, kao sto mu se i ne ide, bar ne jos uvek, morala bih oko svakog treninga u sali, bazena, da mu ispiram mozak pricama. Moras ovo, nemoj ovo. Ja ne znam da li ce mu se neko svideti ili nece. I necu to da znam. Sacekacemo da poraste. Bolje je da se igramo, pricamo o drugim stvarima, da ga ucim zivotu. Umesto da ga ubedjujem u nesto sta je meni vazno. Ima vremena za sve. I necu da ga trosim tako sto cu dete gledati sa suzama i tuzno. Zelim njegov smeh. Stalno. I zelim da radi stvari koje mu se dopadaju. Jer na kraju krajeva, to je najbitnije, zar ne?