Velike devojcice su mame

Nekako se u isto vreme ili nevreme potrefilo to da mi dete prvo dobije boginje, pa virus, i da ne izlazi iz kuce, dok ja od obaveza na poslu, kucu nisam ni videla. Ali, bukvalno.

Dolazila bih kuci umorna, moj junak zeljan paznje, ali nervozan, od svega sto ga je snaslo, skakao bi mi po tankim zivcima i zudela sam jedino za tim da svaki dan sto pre prodje i agonija se zavrsi.

Nesvesna koliko mu trebam, znacim. Sebicna. I umorna. A on uporan. Mama. Mama! Mama? Maaaammmaaa...

Vikendom bih govorila kako jedva cekam da negde odem deset dana sama, da se od svega iskljucim i od svih odmorim. Jao, ne mogu vise sa vama, govorila sam, skoro pa vristala. Dok me je majka gledala u cudu, moj decak bi se samo smejao i govorio: A ne, neces. Idem i ja sa tobom. Mora neko da te zatrpava peskom na moru. I da lezimo na lezaljkama.

Ok, mislila sam u sebi. Pobeci cu dok spava. U neku zemlju koju nikad nisam spominjala niti znam gde je na mapi. Ako ja ne znam gde cu, nece me ni oni znati traziti.

Po glavi su mi prolazile slike iz mladjanih dana. Ja na moru, sa drugaricama. Spavamo i kupamo se i djuskamo i ne vracamo se kad smo planirale. Duge setnje. Lude voznje. Izadjes iz stana u deset vratis se sutradan. Bez obaveza da se nekome javis. Vodis racuna o nekom. Prve ljubavi. Poslovi. Prvi intervju. Secam se kao da je bilo juce. Oterala sam sve iz stana da bih pozvala S.I. ( aktuelna licnost i dalje pa da ne pisem puno ime 😉), tresla se od straha, a kada je pristao na razgovor, spremila prokletih 104 pitanja. I sto je najgore, sva 104 postavila. Ali bilo me je bas briga. Uzivala sam.

A sada, imam li sta sada, mislila sam besna u sebi? Uzivam li? Da li sam samo sita svega i treba mi filter/odmor ili je nesto drugo posredi?

I ne znam sta bi dalje bilo da nam nisu dosli neki drugari u posetu. Igrali su se tako moj junak i njegov drugar, vristali i skakali po celom stanu. I u jednom trenutku cula se tisina. Ako me razumete. Tacnije, nije se culo nista. Poletela sam u sobu, puna straha, jer mala deca i tisina nisu dobra kombinacija. Usla sam u sobu a dete mi prsticima pokazuje da cutim. Sta radite? - ipak pitam. Uspavljujemo bebu. On je tata, kaze moje dete, a ja sam mama. Ali sine, mame moraju biti devojcice kad porastu, kazem, a u sebi se smejem i vristim. Valjda nece cuti deda, ziv nece biti. Znam ja to, kaze on. Ti si devojcica i ti si mama posto si velika. Ali ja tebe puno volim i sada tebe glumim, a ova beba je moje dete. Kao ja tvoje. Uf. Lakse mi je malo, iako sam stvarno sirokih shvatanja.

Grlim ga dugo. I shvatam. Iza mene je gomila uspomena, pre ovog zivota. Ali ovaj zivot je sada moj. Moj dar. Ljubav. Osmeh. Uspomene su sa razlogom uspomene. Da nas sete na neke lepe dane. Ali ljubav mog decaka je nesto opipljivo, stvarno i svakodnevno. I to je nesto sto nikada ne smem zaboraviti.

Normalno je biti i tuzan i ljut i nervozan i najsrecniji na svetu. Trebati odmor ili vreme za sebe. Ali male ruke su tu da nas sete da je samo jedna stvar vazna. Porodica. Jednako ljubav bezuslovna.