Priča o čekanju

Čekaš. Stalno nešto čekaš. 

Te nije dobar trenutak. Te biće bolje prilike. Pa nemoj sad, vidiš da ti ništa ne ide od ruke, što bi bilo šta novo i počinjao.

Čekaš da kreneš u školu. Pa da prođe čas. Strepiš hoće li te prozvati danas, jer nisi skroz spreman. Kada bi te sutra pitali, kada bi samo... Ali dušo, znaš i sam, ni tada ne bi bio spreman. Ne potpuno.

Čekaš osnovna da prođe. Pa matura. Smišljaš haljine, smišljaš frizure. A onda prođe i ta jedna večer. Prođe, tek tako, iako si je sa nestrpljenjem čekao i zamišljao i planirao.

Pa onda porediš, je li baš trebalo sve biti tako? Nije, dovraga, trebao si bolje smisliti, više želeti, jače čekati.

Čekaš rezultate za srednju. Pa srednja da prođe. Pa upis na fax. Pa prvi ispit. I svaki sledeći. Šta radiš? - pitaju te. Čekam junski rok. Spremam se.

A šta misliš da ga ne čekaš? Jer ono kao, svakako će doći.

Čekaš njega da ti se javi. Telefon nem. Pa proveravaš. U nedogled. Čekaš prijatelje na čaši vina. Da ti vrate osmeh.

Čekaš i u redu dok kupuješ to vino. I nešto za grickanje, jer M voli kokice a I voli čokoladu.

Osvrćeš se i iza sebe. Ispred tebe red. Iza tebe red. Da li da propustiš bar majku sa bebom da se ona spasi čekanja? 

Možeš dušo to je u redu, ali i ona nikako da pobegne čekanju. Prvo je čekala da zatrudni. Pa je čekala prvi pregled. Drugi, peti. U redovima dužim od ovog. Pa porođaj, retko ne znajući šta je čeka. Prvi dodir, prvo presvlačenje, zubić.

Prvu kašu, prvo mama i sve ostalo.

Čekaš prvi posao, pa povišicu. Pa jedva čekaš da daš otkaz, jer ti je posla preko glave a i svih tih ljudi oko tebe. Znaš da si za nešto bolje, samo čekaš da se to i pojavi.

Neretko se iznerviraš. Zaplačeš. Oteraš sve u tri i tako dalje i čekaš da i oni tebe oteraju ili da se izvine.

Čekaš razne. Pogrešne, prave. Svu onu draž prvog susreta, emocija, žara koji se ne smiruje čekaš iz dana u dan. A ne znaš da,dok ti možda čekajući goriš, da ste sve dalji i dalji u tom čekanju. I da ćete zbog tog čekanja još malo kao stranci proći jedno pored drugog. Bez da osetiš išta drugo do gorkog ukusa. I propuštene prilike.

I ne dušo, da me ne shvate pogrešno neki koji samo čekaju senzacije, ne govorim samo o ljubavi. Isto je i za prijateljstva. Za one ljude sa kojima ste se smejali, pričali, delili sve tajne. Sa kojima ste čekali na času, u menzi, na poslu. Da prođu vaši loši dani. Da prođu njihovi. 

I sa kojim ste u nekom trenutku prestali biti to što ste bili. Ne bitno je ko je bio kriv, i ko je učinio šta. Čekali ste da ta druga strana shvati da ne može bez vas. Da neće naći iskrenijeg prijatelja, boljeg komšiju, bližu sestru.

I znate gde je problem? Dok ste vi čekali njih, a oni vas, nestajali su dani, meseci, godine... Nisam videla nekog, evo već deset godina. Niti čula. Ajme, ima li toliko? A zašto? Ne znam ni sama, valjda sam čekala da se ona prva javi.

A je li bitno? Stvarno?

Ne znam, ali sačekaću sada, noć je i kasno je, sigurno spava, videću sutra da joj se javim.

A sutra, dok budem čekala autobus, red u banci, kafu na aparatu, sastanak na poslu, zaboraviću i da se javim i mnogo toga drugog.

Možda ću se u nekom drugom čekanju setiti ponovo, ali biće kasno. Jer imaću tada preko osamdeset. I čekaću red kod lekara da mi kaže koliko mi je još vremena preostalo.

I čekaću loše vesti o nekom tamo. Kao što to stari ljudi rade.

Ma znaš šta dušo? Da mogu sve ispočetka, ne bih toliko čekala. Ne bih čekala povod, rođendan, praznik, da pozovem nekog. Da odem kod nekog. Ne bih strepila, čekala u nedogled. Ni poziv, ni izvinjenje. Išla bih prva. Srcem. 

Ne bih tražila priliku, govorila nije vreme, hrabro bih koračala, i govorila onima u redovima: Hajde i vi sa mnom! 

A šta me sprečava da to sad uradim pitaš? Ne znam, čekaj da razmislim...

I opet prokleto čekanje.