Mojih 15 godina

Nikako sebe da prihvatim ovakvu kakva jesam. Niti mozak niti telo.

Večito bih ja tu nešto menjala, popravljala, sređivala, uređivala...

A onda povrh svega, u svojoj glavi ja i dalje kao da imam 15, samo sam mnogo mudrija i pametnija, usput imam i dete i muža, koje mi kvare tu iluziju o godinama ali koga briga... Kada pogledam sebe u ogledalu,  vidim poneku boru, poneku sedu, ali tešim se da sam danas lepša nego juče, bolja nego juče i iskusnija. Baš za taj jedan dan. Možda zato ponekad i bežim od ogledala, lakše mi je da pogledam sebe nadole, što bi rekao moj omiljeni kantautor iz Novoga Sada, i vidim istu onu devojku koja je jurcala kroz srednju školu a posle i po faxu, i da se eto čudom čudim kako sam se to odjednom ugojila a ista sam kao pre dvadeset godina što sam bila.

Ja vama prosto ne mogu objasniti da sam tada, kao tinejdžerka za sebe mislila da sam ogromna, debela i ko zna kakva. A nosila sam S. Sada bolje da ćutim i da se čudim.

Možda je to bilo zato što nisam razgovarala ni sa kim o tome. Možda zato što nisam znala da je u redu imati i 1,60 m i manje i više. Da je u redu ako neko ima grudi i veću zadnjicu. Ili ako ih nema uopšte.

Pola života bila sam u sportu. Odbojku sam najduže trenirala. Nikada nisam imala pločice kao moja sestra, ali telo mi je bilo čvrsto i bila sam jaka i u kondiciji. Mrzela sam što sam među krupnijim curama. Višim. Toliko sam mrzela grudi da sam uzimala zavoje i obmotavala se njima kao kakva mumija. 

Kada sam upisala srednju, na prvom času fizičkog, kada smo se svi skinuli u majice i šorceve, neko je prokomentarisao moju zadnjicu. Prokomentarisali su još nečije velike grudi, krive noge, ali u tom trenutku ja sam čula samo taj komentar o meni. Sa sledećeg časa sam htela da pobegnem. Ja koja u osnovnoj školi nikad nije htela da beži, znam mislite štreber, hoće da beži sa fizičkog.  Jeste li čuli za većeg idiota?

Rekao bi neko deca su surova. Ali nisu ništa više surovija od života. Prolazimo kroz različita razdoblja. U ljubavi, školi, poslu, porodici... U sebi krijemo neprežaljene snove, ljude, ciljeve. Taložimo i upijamo tuđe ružne reči i grubosti, čak iako nisu nama upućene ili namenjene. I ako smo bar malo savesni, uvek polazimo od sebe.  

I tu sada dolazimo do suštine priče. Bez obzira na sve, šta neko rekao, mislio, pričao vama ili drugima, jedino je važno kako se vi osećate i kako ćete dalje...Da li će vas neka situacija  zakopati na dnu ili ćete se truditi biti iznad iste? 

Posle prvog odbojkaškog meča u školi, više nisu pričali o mom izgledu. Već o tome kako igram. Posle te prve krize, znali smo ostajati u sali za fizičko dok god nas neko ne istera... Nedostaju mi ti sati...

Grudi koje sam kao klinka skrivala i danas me nerviraju. Ali grudi nisu ono što sam ja. Imam svojih vrlina i mana, i trudim se da istih budem svesna, i ne želim dopustiti nikome i ničemu da me stavlja u nekakav kalup ili nečim definiše.

Da, ne mogu se prihvatiti ovakvom kakva jesam, jer se iz sata u sat menjam i trudim se biti bolja, i svesnija i emocionalno ispunjenija i inteligentnija. A na kraju krajeva, i starija, ali o tome neki drugi put.

Nebitno mi je sve to, jer u svojoj glavi i dalje imam 15. I život je tek ispred mene.