Oprostila bih ti

Oprostila bih ti sve.

I to što ne znaš na kojoj strani kreveta spavam, a pored mene živiš.

I to što ne pitaš zašto su moje tuge duboki ponori, a sreće vrteške smeha i radosti. I što se praviš kako je to normalno. A nije.

Oprostila bih ti svaku noć kada ti je umesto mene neko drugi pravio društvo. A meni su te večeri trebali tvoji zagrljaji i podrška. Pa makar to društvo tvoje bio jastuk. Ili glupi teve.

Ili dane kada te prosto nije bilo tu za mene. Ili nisi video. Ili čuo. Ili si pretpostavio da sam dobro.  Kao kad nekog pitaš: Jesi li dobro? Da jeste, ne bi ga to ni pitao... Dok stojiš kraj mene, a ne vidiš senke nadvijene iznad mene. Moje hirove, strahove, loše dane, loše misli, loše ljude...

Valjda čovek misli da ako neko o nečemu ne priča to ne postoji. I tako smo naizgled svi srećni i presrećni, sveti i nepogrešivi. A u grlu nas malo malo pa stegne, i oči su pune suza, a leđa pogurena armijom teškoća i briga.

Da li je tuga samo za osobu čija je? Jedna tuga jedan vlasnik. Ili je prenosiva? Da li bi meni bilo lakše kada bih je sa tobom podelila? A saslušala šta tebe tišti...

Oprostila bih ti i tvoje tuge... Ja ih samo slutim, ali ćutanje ti je vrlina. I da mi nikad ništa ne kažeš. I to bih ti oprostila. I ja sam slična. Možda ti nikada nisam rekla da najviše plačem kada sam besna. Od nemoći. I da me ponekad steže u grudima. Da nemam daha. 

Ponekad me ljudi toliko povrede, da jedva stojim na nogama. Ponekad ja iste povredim, jer ako su dirnuli u nešto moje, gubim kompas i pristojnost. 

Oprostila bih ti što ne znaš kako ni sa tvojim problemima da se nosiš, a kamoli još tuđim, mojim... Oprostila bih ti reči, i lepe i grube, koje su došle nepozvane kad im vreme nije bilo, komentare koje si u prolazu pokupio, hladno jelo koje te čeka, jer si zaboravio da se javiš da ovog puta ne dolaziš kod nas.

Oprostila bih ti i to što si mi rekao da sam naporna i dosadna. I da moj muž ne zna koga je oženio. On je još uvek zahvalan za to što si mu rekao. Ja sam ti rekla da ti preko toga preći neću, a već posle pola sata poručivali smo našu tada omiljenu pesmu. Na kraju si mom mužu rekao: Šalio sam se. A znala sam da si u pravu. 

Oprostila bih ti to što te nekada suviše dugo nema. Navikli smo već na to da ne dolaziš, ali i pozivi su sve ređi i ređi. Poruke ne računam. I njih ti opraštam, ali molim te prekini sa slanjem fazona i fora. U redu je ponekad poslati poruku: Nisam dobro. Ili trebaš mi. Ili imam devojku. 

Oprostila bih ti to što za sve ove godine imamo svega par zajedničkih fotografija, a doživljaja toliko da bih godinama o istim mogla pisati, lošu muziku na koju si nas navukao, to što detetu ponekad moram da objašnjavam ko dolazi, jer te u ovih nekoliko godina koliko sam majka nije bilo. Preko svega bih prešla.

Ali ti oprostiti neću ako digneš ruku na sebe. Čuješ li? Nikada. I ako te crne misli uvuku u vrtlog bez povratka. Rekao si mi: Ne mogu više. I nastavio da ćutiš. Čula sam ti misli ali mi se svidele nisu. I ono što nisi rekao.

Ali znaš šta?

Možeš da ćutiš koliko želiš. Da vrištiš u ponoć na sred trga od bola i nemoći. Da te pijanog skoro izbace iz kafane. Da potrošiš sve pare, pobiješ se sa kim god... Ali budeš li digao makar jedan prst na sebe, veruj mi nikada ti oprostiti neću. 

Makar ja cvilela i slomljena bila, NIKADA. Pa ti vidi kako ćeš.

A znaš da te u našem malom domu uvek čeka ljubav, pesma i vino. A ne ide da pijem sama.

P.S. Najboljem prijatelju.