Stvorila sam monstruma!

Stvorila sam malog monstruma. Pa dobro, ne baš monstruma, joj, grozna sam majka, ali recimo malog Monka. Znate ko je Monk, nadam se... Ne znate, ajme, evo pokušaću objasniti...

Situacija prva.

Mama, možeš li mi dati neku krpicu ili vlažne maramice? Mogu dušo, šta će ti? Da obrišem svoju sobu i prašinu. Okej, mislim se u sebi, proziva li mene to moje dete, dva dana nije bio kod kuće, priznajem nisam mu sredila sobu i brisala bilo šta, ali mislila sam primetiti neće, muško je to... Dala sam mu maramice, vidim briše ispražnjene police, pa vraća figurice koje takođe briše. Aaaaa, ljubi te majka, pusti ja ću! Neka mama, baš je zanimljivo... Jao, samo muž da ne čuje, ima odmah na boks da ga da...

Situacija 2.

Za domaći nam je učiteljica osmislila sjajnu ideju. Svakog dana dete mora zapisati šta je to lepo/dobro uradilo tog dana. Papirić se posle stavi u teglu, i u nekom trenutku klinci će to čitati u školi. Kako je moj junak bio par dana kod bake, uzeh da pročitam te misli... Danas sam sa bakom pravio pitu. Danas sam pomagao baki da usisava. Danas sam išao u prodavnicu i pravio tortu. Aaaaaaaa, vredno moje pače... Aaaaaaa, postaće pekar. Ili spremačica. Mislim spremačica u muškom rodu, ne znam kako se kaže...Ili poslastičar. Aaaaaa, ma nemam ništa protiv, neka bude šta hoće, nego moram da ga pitam što je sve to radio! Kako mama, što sam to radio? Pa igrao sam ja i žmurke i fudbal, ali ja stvarno volim da pomažem. Hoćeš da pravimo palačinke, mogu da ti umutim jaja? Aaaaa, pst, jeste da i tvoj tata pravi sjajne palačinke, ali ćuti inače ne samo  što ćeš na boks, neko ima i na rukomet da ideš...

Situacija 3.

Otišli smo do biblioteke. Sin je u delu za decu, bira naslove za sebe, ja u mom carstvu tragam za nekim zanimljivim štivom. Naravno, uvek ja završim prva, i krećem do dečijeg dela, kad moje dete zajedno sa bibliotekarkom ređa naslove po policama. Ona mu dodaje knjige, on ređa , pričaju o tome kako nije lepo ako neko žvrlja knjige i još joj govori: Lepše je kad su knjige poređane po veličini, zar i Vi ne mislite tako? Ona se smeška i klima glavom, pa pogleda u mene, i govori mi: Bože što je zlatan!, a meni usta širom otvorena a mislim se u sebi: Prezlatan za ova vremena, moramo malo da poradimo na tome... mislim na karakteru...

I tako mogla bih danima da ga hvalim. Što persira starijima. Hoće da ustane starijima i mamama sa bebama u prevozu pa ga svi ubeđuju da je on još mali da to radi. Govori Hvala, Molim, Izvoli i Izvini. Kada neko viče uaaaa, govori kako to nije lepo. Realno, mogla bih da ga hvalim samo zato što ga toliko volim, kao i svako svoje dete... Mada i on ima neke svoje bubice... Npr, potroši pakovanje maramica dok izduva nosić.  Ili izvodi da ne ume sam da se obuje, a kada kažemo idemo negde, brzo se spremi, obuje se ko od šale...Briše ruke stalno, ili trči do kupatila da opere iste ( kažem vam kao i Monk, čak mu je i zapažanje slično ovom detektivu...). Ali sve to nije ni važno...

Mene plaši sve češće to što se plašim da sam stvorila jednog divnog dečaka koji je pre za neki prošli vek, kao i muž i ja, i ne znam kako će ovaj ludi brzi svet reagovati na malog pametnjakovića džentlmena, sa svim onim gore pomenutim zanimanjima...