Udaj se.


Udaj se. Rekli su.

Jer imaš sedamnaest i čekaš bebu. Nema veze što i on ima isto toliko. I što pojma nemate o  životu. I što još ne znate da se od ljubavi ne živi.  I što ćete živeti u trošnoj kući na kraju grada, sa njegovom uplakanom majkom i pijanim ocem. 

Ili što ga znaš samo sa te žurke na kojoj ste bili zajedno jedne večeri, pa si ga morala juriti da mu javiš da si trudna. I što te je gurnuo naočigled svih u društvu. I pobegao iz škole na mesec dana. I što ne zna da sanjaš da postaneš lekar. I da imaš mladež tik iznad usne. I oči zelene. Kao trava.

Udaj se. Nećeš da nas brukaš. Šta će reći svet? Kako ćemo im na oči?

Udaj se,rekli su. 

Eto završila si fakultet. Sad još samo posao da nađeš.  Nema veze što ni on ne radi. I što te je udario nekoliko puta. Pa pobogu voli te, znaš valjda to. Zajedno ste od osnovne škole. Nećeš sada da kvariš sve, i kad misliš naći nekog. Imaš već 25, matora si. Ja sam u tvojim godinama već dvoje imala. Nemoj biti sebična i misliti samo na sebe i svoja osećanja.

Udaj se. Kako sad posle svega da kažeš ne želiš? A letovanja smo vam plaćali. I njegovi su vam kuću sagradili. Šta će reći njegovi? Šta će reći drugi?

Pa udaj se. Rekle su prijateljice. 

Imaš već trideset, kad misliš da ćeš. Nema veze što ste nebo i zemlja. Nema veze što bi on da živi u svom selu, a ti maštaš o Parizu.  Neme veze što nikad niste živeli zajedno, i što bi on petoro a ti dvoje dece. Ipak, on ti je najduža veza. I ima svoj stan. Dobro, kuću. Ne skači odmah. Preseli se malo tamo, nije ni Mramorak preko sveta. Kupite neka dobra kola, i dok trepneš u Beogradu ste. Nema veze što ga on ne podnosi, nekad moraš napraviti kompromis. Radi njega. I sebe. I da ne ostaneš sama.

Udaj se. I on je svesan da vam nije idealno. I da možda ti nisi ta. Još sanja onu bivšu iz sela pored. Ali zaprosiće te.  Ne može sam u onolikoj kući. Treba mu jaka žena, treba mu pomoć.  Da mu kuća bude čista. I miris štrudle nedeljom u njoj. Batali malo svoje snove i želje, za to još imaš vremena, za brak nemaš. Još par godina i niko te neće hteti. A Pariz će uvek biti tamo gde je. Ne možeš ga odbiti u sred restorana. Može se naljutiti. Može se razbesneti. Napraviti scenu. I šta će ti ta bruka? Jer šta će reći svi? Gosti restorana. Vaši prijatelji.

Udaj se. Skoro ćeš četrdeset. On ti je poslednji voz. Kakve veze ima što on neće. Pa žena si pobogu, nađi rešenje. 

Obezbedi se, nema veze što te nerviraju njegovi stavovi, i ponašanje. Niti što je ravnodušan, pobogu, imao je već dva braka iza sebe, i troje dece, naravno da je ravnodušan, šta bi ti želela, šetnje i držanje za ruke, posete pozorištima, večere na krovovima restorana. Nije ti ovo nekakav holivudski film.

Nego se ti lepo udaj, kecelju na sebe, pravo je vreme da naučiš sarme da praviš, veruj, trebaće ti, čovek voli domaćinski da se jede i gosti, ali ugasi muziku u kuhinji, jer voli i mir i tišinu, ugasi tu svoju vedrinu i polet, ugasi svoje porive i maštanja, ako se sad ne udaš nikad nećeš. Uvuci jezik, uguši karakter. Budi mu ono što on traži. Kako misliš radije ne bi?

A kako dalje onda? Šta će reći narod? Kako da im sve objasnimo i šta da im kažemo? Kada nas pitaju da li je sa tobom sve u redu? 

Udaj se. Samo se udaj. I svi problemi će nestati. I svi će biti srećni. Ne razmišljaj mnogo da li je on pravi, ma čim te je zaprosio pravi je. Ne razmišljaj o tome da li se slažete, da li je on tvoja druga strana, tvoj mir i sreća o kojoj si sanjala. Sanjarenja su za budale.
 
Samo se udaj. Napravi svadbu. Sa što više ljudi. Da svi vide i svedoče vašoj sreći. Nema veze što će te posle svadbe ostaviti dok lumpuje negde sa ko zna kojom. Nemoj da si konzervativna,pa svi muškarci to isto rade. A ti si sada udata žena. I ti treba da ga vesela i brižna čekaš kod kuće. Dok god ne dođe. A kada dođe... da prećutiš. I da se praviš da ne znaš ništa.
 
Udaj se. Po svaku cenu. Ne budi svoja. Džaba ti tvoja sloboda. I talenat. I pamet. Jer ako se ne udaš, nisi baš puno pametna znaš.  Zaboravi na pozive za druženja. Proslave rođendana. Naročito dečije. Zato se lepo udaj, izrodi decu i na konju si. Ne može ti više niko ništa. Ni reći. Ni pomisliti. Nema veze što ćeš u sebi gutati svoje suze, sklanjati se kad god možeš sa puta, što više ti nećeš biti ti, već neka nova. Drugačija. Nesrećna i tužna. 
 
Samo ne zaboravi. Tek će o tebi takvoj još više pričati. 
 
Caption this 13 September 2019
themindsjournal.com
 
 
I za kraj.
 
Pomisliš da je malograđanština ostala negde daleko, jer ovo je sada 21.vek, promenilo se mnogo toga, i sve se brže i brže menja... I shvatiš, onako porazno, da ista živi prikrivena i zloćudna svuda oko nas. U zidovima kuća, u mislima prolaznika, u komšiji sa petog sprata ili nekoj tamo poznanici koju nisi videla sto godina. 
 
I u nama, pogotovo u nama, jer koliko god slobodne i inteligentne bile, najveći strah koji u ženama postoji je i dalje taj strah od javne osude, kritike, neprihvatanja u društvu, priča o tom nekom drugom... I taj sud sveta oko nas, koji nas tera da učinimo ili ne učinimo mnogo toga. Šta će reći ovaj, ili onaj, kako će protumačiti, da li će protumačiti i sva slična pitanja, poput su jarma na prvi pogled emancipovanih žena na isti način kakva su bila i pre pedeset ili sto godina.
 
I sve dok neko ne ustane i ne vikne: Jebe mi se i za vas i za vaše mišljenje, i ogovaranja i raspredanja o tome šta je prihvatljivo ili ne... I dok neko na sav glas ne kaže: Ne udaj se. Ne na način ako moraš. Ako ne voliš. Ako on nije taj. Ako to činiš zato što nisi sigurna... Ako ćeš brakom ugasiti sebe, jer to mora tako... 
 
Sve dok neko ne pokaže da može i drugačije, lepše, bolje, da se ne moraš udati jer si trudna, ili zato što ti neko to kaže...Da ne moraš čamiti i truliti u braku zarad porodice, dece, onog šta će reći drugi, mira u kući... Da možeš i u Pariz i u Dubaji, sama, sa društvom, sa onim koga voliš, sa decom, kako god ti odlučiš i izabereš...
 
Sve dok ne shvatiš da i u dobrom, divnom braku možeš biti tužan. I da brak kao takav nije merilo da će neko biti srećan. I da ljudi u brakovima budu i presrećni. I ostvareni. Ali i ostavljeni. Prevareni. Obmanuti. Sami. I da brak ne mora pod svaku cenu biti rešenje. Niti uslov. Već prosto i jednostavno tvoj izbor. Samo tvoj.
 
I sve dok sama ne izađeš iz čaure u kojoj ti možda jeste udobno i lepo, ali ti nisi ti, i želiš još više i bolje... Ili u istoj propadaš iz dana u dan... Sve dok shvatiš da ne moraš uvek da pristaješ na kompromise, i gledaš da li ćeš nekog drugog učiniti srećnim, ili ne daj Bože, uvrediti, povrediti, i dok štiteći druge, bitne i nebitne, tvoje telo prima udarce i zadobija rane...
 
Sve do tog trena, kada odlučiš da konačno pustiš taj tornado iz sebe, koji ti je opustošio i dušu i telo, reći će ti a ti vidi šta ćeš... Udaj se. Ne izmišljaj. On je sjajan za tebe. Vreme ti je. Šta čekaš? Ako se sad ne udaš, ko zna kad ćeš... Požuri, udaj se pa onda i decu da dobijete. I sve će biti kao u bajci. Jer to je tako, veruj im kad ti kažu, čim se udaš, postaješ kao besmrtna. 
 
A neće znati da je on led a da si ti vatra. I da prosto dvoje ljudi jedno uz drugo nekad ne idu. Ili im prosto treba vremena. Da si ti rođena za neke druge stvari. I da ulice Londona i Njujorka čekaju tvoje korake i tebe da se usudiš. Da muzika iz tebe i tvoje misli i pesme i priče vape da izađu u etar. I da svaki put kad ti kažu Udaj se, povuku se u tebe još više... Na neka tamna mesta...
 
Ali, šta više da ti pričam. Reći će ti sigurno Udaj se. I kada ti to budu rekli. Zastani. Oslušni. Ne mene. Ne druge. Već ono tvoje ja sakriveno u tebi.
 
I znaćeš kako ćeš dalje. A ja se nadam da će to biti tvoj pravi izbor.