Zašto se slikam?

Moja komšinica nema dlake na jeziku.

Moja komšinica bi svakom, ali baš svakom, odgovorila na bilo koji upit, na ljubazna pitanja ljubazno, na ona malo manje ljubazna tako da je nikad više isti ne pitaju ništa.

Moja komšinica uvek ima odgovor kao iz topa. Ona sve to radi šmekerski, tako da se prepričava...

I ja je gledam. I stvarno joj se iz dana u dan divim. Jer prošla je mnogo toga. Sama u životu. Kao lav branila je sebe, svoju porodicu dok su bili skupa, svog muža u časovima kada je njoj najteže bilo, pa čak i posle njihovog razvoda. Jednu ružnu reč nije rekla o njemu, a sigurna sam da ih je imala. A opet ponosno je ćutala, i branila svoju intimu. I štitila decu.

Kada je neki komšija šetajući sa suprugom susreo kod pijace i bez okolišanja pitao je li istina da se razvodiš, uz osmeh mu je odgovorila: Komšija, pa zar pred suprugom da mi se udvarate? Možda bolje da dođete kad ona zaspi, pa ću vam sve ispričati! Supruga je huktala, komšija pozeleneo, a moja komšinica nastavila subotnju kupovinu. Nisu je više presretali neumesnim pitanjima. Mada je komšija kasnije stvarno hteo na kafu. Ali to je neka druga priča.

Jednom joj je svekrva prokomentarisala ručak. Nisu ti paprike kao moje, nekako su gnjecave, da ne kažem ružne. Za stolom su tada još sedeli svekar (koji je sipao treću punjenu papriku), suprug i kumovi. Moja komšinica nije ništa rekla u tom trenutku. Ali kumovi tvrde da je svekrvi do kraja života pravila punjene paprike kad god bi ova došla. A svekrva više nikad nije imala komentar. Mi se zezamo pa kažemo: Navikla se jadna! Ali ako ćete iskreno, ja bolje paprike u životu nisam probala.

Na poslu je uvek jasno odvajala stvari. Nije se previše udubljivala, radila je posao posvećeno, ali bez da donosi isti kući, sada ima svoju firmu, ulaže, trudi se, uvek sa osmehom, uvek pozitivno; ima nekoliko starih prijatelja, i dalje brine o bivšem mužu, pa je sinovi zadirkuju da su se možda razveli na papiru, ali ovako ne,  ne zanimaju je tuđe muke i problemi, kaže i njenih joj je preko glave pa ih ne deli dalje. Daleko od toga da joj manjka empatije. Ne, kada može da pomogne, čini to bez da joj neko traži pomoć. Ali nikad nije volela sulude kuknjave, tugovanke, a najviše se grozila ogovaranja. Ko je nije poznavao, a prišao joj je sa tom idejom da nešto novo kaže o nekom trećem licu... bolje da ne znate kako je prošao. 

Jednom joj je jedna mama iz parkića prišla i započela priču o nekoj Ani. Moja komšinica je zaustavila na pola rečenice, izvadila mobilni i rekla: Stani, stani, sada ćemo pozvati Anu, glupi je da mi pričaš o njoj a nije tu. Zaustavljena mama zbrisala je u sekundi, ne shvatajući o čemu se radi. Ali shvatila je da moja komšinica ne voli ogovaranja. I sa sličnom idejom joj više nikad nije prišla.

Moja komšinica ne dozvoljava da je neko maltretira, šikanira. Stvari zove pravim imenom, ne uvija ih u ukrasni papir i drugima po potrebi. Ljudi uvek tačno sa njom znaju na čemu su. Nekima je odlična. Neki je ne podnose. Jednima je oličenje vrline, drugi je zovu raspuštenicom. A nju i za prve i za druge boli uvo, jer nema višak osećanja da ih troši na raznorazne ljude. To čuva za svoju porodicu. I par prijatelja. I njoj je dovoljno.

Ja nažalost nisam moja komšinica. Ja bih da svakom idem uz dlaku, da se ne zameram, ne štrčim. I lepo kažu, ne možeš svima ugoditi. Ne možeš svima biti dobar. Ne vredi.

Valjda te tako nauče kad si još mali. Stariji su uvek u pravu. Nastavnici su uvek u pravu. Šef je uvek u pravu. Pa onda gost u kući, klijent na poslu... od toliko onih kojih su uvek u pravu, ne stigneš ni da trepneš ni da dišeš a već te nema. Ili se spremaš za Kovin i Lazu.

Daleko bilo da ja volim ogovaranja i tračarenja. Ali sve se teže izvlačim iz tih priča. Počnem sa: Ali mene to ne zanima..., ne mislim tako..., svojim slatkastim glasom, ali dok ja to kažem, eto komšija već izogovarao pola zgrade. I sad ja znam zašto Pera pere veš kod Mite i zašto su se Marko i Beba posvađali, a da nisam ni htela niti me zanima...

Međutim, sve te priče još i svarim, u smislu, tešim se da bar ja ne komentarišem ili širim dalje (osim vama sad, ali dobro, jasno vam je da ni Pera ni Mita ni Marko i Beba ne postoje, već su samo kao primer uzeti)...

Mnogo mi teže pada kada krenu na mene. Sa pitanjima. Nametanjima. Pričama. Možemo li kod tebe na kafu? Kad ćeš da nam praviš kolače? Hajde da se okupimo, može kod tebe, spremi nam nešto lepo... 

A pritom to nisu moji prijatelji, nego neki poznanici, nebitna lica, likovi u mom životu. Niti pitaju kako si, niti znaju kad ti je rođendan, niti da li radiš, ne radiš, bitno je samo da oni ispričaju šta imaju, obavezno ti daju po savet-dva, upute po neku kritiku i odu. Od tebe kod nekog drugog, da bi ispričali šta su kod tebe radili i onda njima pričali sve po redu... saveti, kritike pa kod nekog novog. Kao Frau Gabrijela, ako je se sećate iz Pop Ćire i Pop Spire.

Mene je tako dočekala jedna takva pre neko veče, dok sam se vraćala sa treninga. 

Jao pa zar se sad ide kući? - pitala me je. A ja kreten, umesto da joj kažem tek je devet, gde je problem, krenuh da se pravdam i crvenim...

A videla sam ti muža u prodavnici...- nastavljala je. I ja onda objašnjavaj što je on išao a ne ja, kao da je to nešto grešno i pogrešno. Još mi reče: Nije zdravo paštetu da jedete, uzeo je dve. Za trenutak sam pomislila ili da je radila na kasi pa je skenirala isto ili da nam je kopala po kesi za đubre, nema trećeg.

I samo da ti kažem, dodala je onako sočno za kraj, rekao mi je muž da malo malo pa kačiš nekakve svoje slike na Instagram, znaš ružno je to, pričaće ljudi svašta, muž ti je na svega 15 slika a imaš ih preko sto, a i dete slikaš znaš li ti koliko ima pedofila i budala... Mislim, prosto te ne razumem, zašto se slikaš? Mislim udata si?

Zastala sam na trenutak, dok se svetlo u hodniku gasilo već sedmi put. Pomislila sam samo na jednu osobu. I šta bi ona uradila. I nasmejala se u sebi. Jer...

Moja komšinica bi, odmerila od glave do pete osobu koja postavlja neko neprilično pitanje, tiho nakrivila glavu i nacerila se toj osobi u lice.

A onda kroz zube rekla sledeće: Pitaš me zašto se slikam? Zato što mi se jebe. Onda bi zastala na trenutak, zamahnula glavom svoju bujnu kosu i dodala: ... za tebe i slične tebi. 

I onda tuše, okrenula bi se i otišla, ostavljajući osobu u šoku i čudu da dugo posmatra njen hod i preveliku zadnjicu kojom se ponosi. 

I ohrabrena njome, okrenula sam se ka ovoj mojoj Frau Gabrijeli i rekla: Moj muž voli kad se slikam. A vidim i da se tvom isto to sviđa, lajkovao mi je svaku sliku. 

I onda samo odjednom tišina. Ta divna tišina. Nikakav komentar, nikakvo pitanje, podpitanje. Samo me je njen suprug otpratio sa Instagrama te iste večeri. Ali mi se za razliku od nje javlja kad se sretnemo.

A moja komšinica je ponosna na mene. Kaže: Ni sama joj ne bi bolje rekla. Nego, hoćeš li da se slikamo sad dok smo ovako lepe i našminkane, i da nazdravimo životu? Naravno, rekla sam joj i pripremila telefon za selfi. Samo da se psihički pripremim da će sutra da pričaju kako se družim sa raspuštenicom! - namignula sam joj.  A i ja da se pripremim da će pričati da se družim sa nekim ko kači slike po Instagramu - rekla je i tako smo se smejale dugo, dugo.