Mamožder


 

Претрага - mamožder - не одговара ниједном документу.

Предлози:

  • Проверите да ли су све речи правилно написане.

  • Покушајте са другим кључним речима.

  • Покушајте са уопштенијим кључним речима.

     

Google pretraga kaže da mamožder ne postoji. Nije reč, imenica, opisni pridev. Naravno, danas svi veruju Googlu. Ja prva. Tako lečim prehlade, biram letovališta, i proveravam neke reči koje čujem ili sanjam.
Za one kojima je ćirilica nepoznat pojam - piše da mamožder ne odgovara nijednom dokumentu. Nigde se ne spominje, što me dovodi do zaključka da sam sigurno poludela, jer kako može da ne postoji nešto što znam da postoji. I što sam svojim očima videla. Što sam i sama u jednom trenutku postala. I protiv čega se i danas danas ponekad borim.

Verujem u to da je svaka mama ponekad bila mamožder. Nekada samo jednom (srećnice), nekada više puta (evo ja sam u ovoj kategoriji), a nažalost, verujem i da postoje mame koje su sve vreme mamožderi. I nikako da izađu iz te priče.

A šta radi mamožder? I ko je uopšte mamožder? Ne znate ili se pravite da ne znate? Pitala sam sina da li zna ko je i šta je to? Rekao je: Ti, ponekad. Došlo mi je da plačem. Srećom, pitala sam još neku decu, koja nisu znala tačan odgovor. Što znači da mamoždera nisu upoznale, i da su njihove mame one srećnice iz prve kategorije. Doduše, imali su raznorazne odgovore, u kojima prednjači taj da je mamožder komšija sa trećeg sprata kod kog idu sve mame, pa se logično jednom sedmogodišnjaku nametnula ta misao da on sigurno jede (ždere) mame.
 
Moj prljavi mozak pomislio je sve i svašta, naravno na googlu sam potražila adresar i komšiju sa trećeg, na kraju sam utvrdila da čovek ipak nije mamožder, nego maser, ali eto možda nekom sliči...
 
Svakako mamožder ni ne može biti muškog roda. Ako je imenica. Mamožder mora biti mama. Mama je mamožder. Ali ne svaka mama. Ne, nikakooo.
 
Mamožder je ona mama, koja ujutru oko pola osam, probudi ne samo svoje dete, nego i celu zgradu: Dragutine, crno dete, budi se, zakasnićeš u školu! Dragutine, Dragutine pa odzvanja Dragutine po više puta, dok jadno dete nema pojma onako prenuto iz sna gde se nalazi. Da sam ja recimo Dragutin, pokrila bih se po glavi ne samo sa ćebetom, nego i jastucima, strepeći od te vike i sirene koja ponavlja i zavija: Dragutineeeee, Dragutineeee... Ali, nije mama samo zbog toga mamožder. Jer realno, svaka mama može da podigne glas na svoje dete, naročito ako ga budi.... Ne, mama se nakon ovog buđenja - bezuspešnog, dok crni Dragutin pokriva glavu jastukom, pretvara u mamoždera, kada krene da vrišti još jače i nabraja sve njegove neuspehe još od prve godine i jaslica.
 
Ne, Dragutine, nisi mogao lepo na nošu kao sva druga deca, pelene sam ti plaćala do treće godine! Odricala sam se frizure i letovanja, da bih tebi kupila pelene. Pa onda u vrtiću nisi hteo da pevaš na predstavi, pa je pevala ona mala, što pojma nema. Ne kažem da bi ti bio bolji, ne, ali tako nešto ocu i meni koja sam te gajila da prirediš...
 
A u petom razredu, kada si izgubio patike na ekskurziji? Crno moje dete, znaš li ti koliko su koštale, stoko nezahvalna? Dobro izvini nisi stoka neotesana, ustaj više, mazgo jedna obična, zakaznićeš u školu a danas ti je popravni iz matematike. A jadni Dragutin ćuti, kao da se i ne miče, mislili bi ljudi kečina kao vrata a on popravlja 5-, pošto je mama, pardon mamožder insistirala kod razredne.
 
Mamožder je i ona mama, koja zna sve ocene drugara i drugarica njenog zlata, pa ih povremeno, kada se desi prilika, natrlja na nos svom zlatu, bez kog ne bi mogla da živi i na kog je ponosna.
 
Ne možeš Marko u bioskop, dobio si 4 na testu, u tvom odeljenju bilo je 7 petica, da li treba da nabrajam ko je sve dobio pet? Oni nisu ništa bolji od tebe! Nema basketa, nema igrica, nema napolju, do sledećeg testa! Ali mama, bilo je 10 kečeva, rekla je profesorka da sam sjajno uradio, pogrešio sam samo zato što sam brzao. Pa kad pojma nemaš i brzaš, ovo ti je kazna. A sad se skloni, hoću da pozovem Jocinu mamu, on je dobio peticu, od sutra se samo sa njim družiš. Ali mama, ja se nikada nisam družio sa Jocom i ne želim. Ne zanima me da li ti želiš ili ne želiš, sutra ideš sa njim u školu i bez raspravljanja.
 
I Marko se ne raspravlja. Jer zna da je njegova mama postala mamožder. I dok se ne smiri, ići će sa Jocom u školu. Prošli put kada je slično zabrljao, vukao se sa Jocom dve nedelje, dok ga mama nije srela dok se vraćala sa pijace i rekla mu šapatom: Molim te nemoj više sa njim u školu, juče je dobio 4 iz lektire, loše je društvo da te ne povuče. I Marko tako čeka da ili mama postane opet mama, ili da Joca kiksne u školi. Pa šta pre bude.
 
Nadam se da se ne prepoznajete...
 
Mama postaje mamožder, kada ponovi detetu sto sedamnaest puta jednu istu stvar. I umesto da primeni neku od normalnih taktika pregovaranja, ubeđivanja, kako bi dete sledeći put na keca slušalo, ona kreće da besni po kući, vrišti, baca dečije igračke koje joj se nađu na putu, psuje, dok je to isto "neposlušno" dete sa nevericom gleda. Baciću ti sve igračke, šta me gledaš! - vrišti. Ako dete zaplače, tu je ruka, ili još gore prut, kaiš. 
 
Sve više na teve-u pričaju kako je ovaj vid kažnjavanja zabranjen, ali ako pogledam oko sebe, čini mi se da je istog sve više. Nekada je moja generacija odrastala na paroli Batina je iz raja izašla, a posle su došle i 90-e... A sada smo mi, generacija 80-ih i 90-ih roditelji.
 
Negde se nadam i tešim, da bilo koji roditelj od nas, koji je ikada kao mali dobio batine, ne primenjuje iste... Ali meni ostaje da se nadam, a istinu znaju noge, butine, buckasti obrazi dečaka i devojčica koje srećemo po parku i školama...
 
Mama postaje mamožder (moj slučaj), kada dete krene da se nervira ili se rastuži, rasplače oko nečega. Nekako sam u ovoj mojoj ludoj glavi došla do zaključka da dete sme da zaplače samo u dva slučaja: Kada ga nešto boli. I kada se udari, pa ga nešto zaboli. Što je priznaćete suludo.
Kao što ja ponekad zaplačem kada se iznerviram, kada se rastužim, kada pogrešim, tako bih trebala i dete da pustim da radi isto. Ali u meni čuči ona zla mama, zvana mamožder, koju svi znaju a nijedna definicija je ne definiše, i čeka da se dete rasplače. I ako posle prvog pitanja: Šta se dogodilo? dete ne da nekakav, opet ponavljam meni smislen, odgovor, krećem da vrištim: Nemoj da mi plačeš tu, dečaci ne plaču. O da plaču, i te kako plaču, i bolje da se isplaču kada ih niko ne vidi, nego sve u sebi da čuvaju. A naročito poludim, evo priznajem, ne budite strogi u osudi, ako klinac pogreši svesno, i onda plače. Npr, zna da ima test ili domaći, ali mu je lepše da leži sa nama na terasi i da gledamo zvezde... Ili gledamo Harija. Ili Zvezde Granda. Dobro, ovo poslednje se pravite da niste čuli. Ionako je fora, pa da ne smaram sada. I tako, ujutru, kada krene da se pakuje - jer uveče od toliko uzbuđenja nije stigao, shvati da nije uradio ni engleski ni matiš, a meni prosto knedla stoji u grlu i ne znam koga pre da zadavim, dete kome su pune oči suza jer neće bez domaćeg u školu, a već je pola osam, ili muža koji ponavlja: Pusti ga neka ode bez domaćeg i pusti ga neka ode bez domaćeg. 

Tada se ja iz mame, pretvaram u mamoždera, ali i mužoždera, pa u pola osam vičem malo na jednog, malo na drugog, dete u suzama i žurbi radi domaći, naravno greši jer ja vrištim, muž obučen stoji u hodniku i čeka da ga vozi u školu, i večito preti kako ću ga ja voditi i kako će zakasniti ako tako nastavi na taj prvi čas, engleski, i da nema svrhe raditi domaći.

I ispratim ih tako, ostajući da rasklonim iza njih, ne poljubim ni jednog ni drugog, i nastavljam da gunđam dok sklanjam pidžame i raspremam krevet i mislim se, Bože, dokle više ovako...

Negde, pre nego što dete završi sa školom, ponovo se pretvaram u mamu, i izvinjavam se i mužu i detetu, ali se kroz mesec dana opet desi slično, i opet isto... 

Eto, sada znate, šta su mamožderi i kako nastaju. Nadam se da vi to niste, i da vas ništa ne može olako izvući iz takta, ja se trudim i mislim o tome, a to je bitno. Jer oduvek sam se divila onim roditeljima koji na stres reaguju osmehom, ako nagaze na lego kockicu u toku noći ne vrište, nego su srećni što su je pronašli, ako im dete plače ili dobije lošu ocenu, oni dete nagrade, popričaju, zagrle, jer na kraju krajeva i na kraju dana, jedino je bitno kakav primer ostavljamo svojoj deci i učimo li ih da li smo za njih stalno tu ili se malo malo pretvaramo iz mame u mamoždera i obrnuto? Jer može doći dan kada oni odrastu i shvate da samo mamoždera pamte. A mamu ne. I onda će nam biti krivo i biće kasno.  I znaćemo da reč mamožder postoji. U srcima i glavama naših najdražih. I da ta reč nije lepa uopšte.